Najčešće mudro smještene tik do blagajne, gdje se nešto teže mogu popaliti, neke maloprodajne slastice obilježile su čitave epohe odrastanja, a danas ih skoro niotkuda. Žvakali smo Bazooke, Softy, lizali sokove u prahu Gringo, čupali lopaticom sladoled iz čašice i cugali Traubisodu. Tko nije otegao papke od kemije osamdesetih, može biti ziher da je otporan na apsolutno sve
Bazooka
Žvaka nevjerojatno prirodne ružičaste boje razgibavala je čeljusti kvartovskih hahara u socijalističkom sivilu davnih dana i barem svojim koloritom, ako ničim drugim, unosila dašak vedrine u tu ideološku nadgradnju čija je fasada pucala i padala po slučajnim prolaznicima. Kad smo već kod daška, okus im je valjda imao jedino laboratorijsko ime, neko E popraćeno brojem, jer ne postoji prirodni fenomen koji bi bio tako nezemaljski, bolesno fin. Pogotovo uzrastu koji se morao nositi s varivima i školskim narescima.
Gringo – prašak za sok
Pandemija obojanih jezika osamdesetih je više-manje bila posljedica lizanja sokova. Prašak za sok Gringo, prvotno namijenjen razmućivanju u vodi, postao je takva senzacija da je upitno je li ikada zabilježen slučaj miješanja s tekućinom osim pri tvorničkim pokusima. Pucketavi prah se jezikom pobirao drito s dlana, a okusi maline, borovnice, ananasa i naranče eksali su se na suho i žešće potrošače katapultirali ravno na bolnički krevet. Navodno ga Droga Portorož i danas proizvodi, no otpucketali su svoje.
Eurocrem
Još jedna neprežaljena slastica za razmazivanje, čija praktična upotreba nije imala veze s namjerom idejnih tvoraca. Iskemijan kao čokoladni namaz za kruh, Eurocrem se uglavnom jeo žličicom, jezikom ili prstima, a vrhunac ekstaze bio je lizanje poklopca. Složen od reda smeđe i reda bijele kreme, ekipa se strogo dijelila na one koji prvo riješe jednu ili drugu. Danas ga proizvodi Swisslion-Takovo i iskusnjare s brdom smazanih tegli iza sebe kažu da nije ni sluga deliciji s nekadašnjih polica. Vjerojatno stoga što je prefiks 'euro' u međuvremenu promijenio okus.
Bronhi
Nije da se danas Bronhi mora laktariti za svoje mjesto na policama, ali jednostavno smo naučili lakše disati i bez njega. Nekada su reklame za karamele s pepermintom režirali likovi s nomenklaturnog vrha, a glavnu je riječ imao najveći dobriša velikih i malih ekrana tog vremena, Mladen Crnobrnja. Bronhi je bio fenomen pop kulture na način na koji su to danas 'ultra thin' ulošci za totalno samopouzdanje. Jednostavno smo morali biti suočeni s bombonom na svakodnevnoj osnovi, htjeli to ili ne.
Sladoled u čašici
Sladoled na štapiću je curio, a sladoled u čašici ispadao. Sad, kome je koji glagol bio draži, lizanje ili držanje, pitanje je za neke veće stručnjake, no povijesno gledano, čašica je izvukla deblji kraj. Očito je bilo dovoljno nepraktično i neugledno furati komad sladoleda na maloj plastičnoj žličici od kartona do usta s fiks idejom da bi se svaki čas mogao prosuti na pod. No da, bilo je fora skupljati žličice i eventualno ih koristiti kao katapult za slinu i slične zarazne igrice. Varijanta u kojoj je čašica bila zamijenjena loptom je također proizvodila ovisnost, no sladoled je u tom slučaju bio apsolutno neupotrebljiv. Mislim, tko bi se najeo kroz onu rupicu na vrhu?
Šumeći bomboni
Sve je tada bilo šumovito, pucketavo, u tubi i sa sličicom, no s malo ste slatkiša mogli zaraditi poderotinu na nepcima. Šumeći bomboni s okusom jabuke tu su misiju ispunjavali neizbježno. Svi veterani cuclanja znaju da je punjenje trebalo posisati lagano kroz jednu stranu bombona, pa bi nakon mjehurićavog šusa na bazi jabuke ostala tek prazna ljuska tvrdog bombona. Ona bi se skrhala pod zubima i zabijala kamo stigne. Dva-tri bombona i evo ti oralnog masakra. Iziritirani i nabubreni jezik plus izrezbareno nepce.
PEZ
Pez je nekada bio posljednja riječ karijesne tehnologije, a onda su ga zamijenili drugi desertni izumi poput žvaka u tubi i raznoranih usnih pirotehnika. Možda je tridesetih bilo fora vaditi bombone iz nečega što nalikuje upaljaču ako si odgledao previše Bogartovih filmova, a imao još uvijek premalo godina. Tada su i kutijice za Pez dolazile u klasičnom srebrnom obliku, da bi tek kasnije podjetinjile kada su u austrijskoj tvrtki skužili da su im klinci najlukrativnije tržište. I eto ti Paje, Mikija i Šilje na mjestu izgubljene kulovitosti.
Traubisoda
Nije vino, nije voda, to je Traubisoda! Gazirani sok od grožđa koji je proizvodio PPK Kutjevo po austrijskoj licenci lupala je bogovsku kontru Coca-Coli i Cockti, a zvali su ga i dječjim šampanjcem. Danas da pročitate sastav tog bućkuriša iz zelene boce, iscurile bi vam oči. Hit piće imalo je svega pet posto grožđanog soka, a ostalo je bilo... Ne znamo. I bolje da tako ostane.
Kviki gric
Masna, zapržena grickalica koju su, kako nas je podučio marketing osamdesetih, zobali svi bolji nogometni navijači, izgubila se u bespućima zdravog života, tiranije brokulom, lanenim sjemenkama i biokrekerima na bazi zraka. Kviki gric dođe nešto kao varijanta čvaraka, ali od tijesta, izvrsno se sljubljuje s trbušnim salom i pravi je prijatelj svih hmeljnih derivata. Proizvodi se i danas, ali je zapeo za ništa manje pogubnim čipsevima. Možda je problem u imenu. Želite li da vas netko vidi s vrećicom na kojoj piše Kviki gric, a da odmah potom ne pokušate navući istu preko glave?
Rum pločice
Tamo gdje su stale šufnudle, jaja sa šećerom, šećerne table i palačinke s miješanom marmeladom iz kante od pet kila, nastavile su rum pločice svojim elaboriranim okusom s par tona bijele kuge, par kapi ruma i kakao praha koji se valjda uvozio iz našičke cementare. Ništa spektakularno s obzirom na to da su ih pojedinci stavljali u četvrt kruha. Tako ih je bilo lakše konzumirati jer same za sebe i nisu imale nekog hranidbenog smisla. Možda ih je netko umakao u grah s filekima ili u brudet, no što god da je napravio, mogao je samo unaprijediti okus. Al' ajde, ne budimo razmažene hulje prema generacijama koje su odrasle s idejom da je kocka šećera oblik slatkiša. Slatke uspomene trebaju ostati upravo to – uspomene. Sve drugo bilo bi nejestivo.
