Prvi maj

Znate li zašto uopće slavimo Praznik rada i kako bi ga bilo primjerenije zvati

  • Autor: Karlo Vajdić
  • Zadnja izmjena 01.05.2020 09:27
  • Objavljeno 01.05.2020 u 09:27
tportal

Izvor: Profimedia / Autor: N. N. / Everett / Profimedia

Pandemija nas je natjerala da se prisjetimo važne uloge koju u društvu obavljaju dostavljači, vozači, medicinske sestre, trgovci i drugi često zanemareni 'šljakeri', zaboravljeni u tradiciji u kojoj je Prvi maj postao praznik jeftinog prikupljanja političkih poena, a za ovu priliku podsjetit ćemo na izvore njegova obilježavanja i nasilnu borbu za radnička prava

Proslava Prvog maja, popularnog Praznika rada, ove godine proteći će u bitno drukčijem tonu. Mjere uvedene zbog pandemije koronavirusa i promjene u našim dnevnim rutinama znače da će izostati i tradicionalno obilježavanje dana koji bi trebao služiti kao svojevrsno iskazivanje priznanja radnicima za njihov trud i napore. U Hrvatskoj Praznik rada već dulje vrijeme, umjesto kao bitan datum u borbi za radnička prava, služi tek za jeftino prikupljanje političkih poena veselicama na kojima se dijele obroci graha.

Ovaj prvi svibnja zapravo bi bio idealan za ozbiljnije promišljanje o radu i ulozi radnika u društvu. Pandemija nas je natjerala da se barem nakratko kolektivno prisjetimo koliko dugujemo dostavljačima, vozačima, trgovcima, medicinskim sestrama i svima onima koje se ovih dana spominje kao prvoborce u izvanrednoj situaciji u kojoj smo se našli. Podsjećanje na njihovu ulogu zove i na prisjećanje na događaje koji su poslužili kao okosnica obilježavanja praznika i uzroke koji su doveli do njih.

Praznik rada, koji bi možda pravilnije bilo zvati Praznikom radnika, svoje korijene vuče iz nehumanih uvjeta u kojima su bili prisiljeni crnčiti krajem 18. i tijekom 19. stoljeća. Izravni povod za obilježavanje prvog svibnja kao praznika bili su radnički nemiri u Chicagu, no njima su prethodila desetljeća borbe za bolje uvjete na radnim mjestima.

Prve ideje o ograničavanju radnog tjedna na 40 sati pojavile su se početkom 19. stoljeća u Velikoj Britaniji. U to doba galopirajuće industrijalizacije šestodnevni radni tjedni s radnim danima od 10 do 16 sati bili su norma, a dječji rad bio je uobičajen. Središnja ideja o boljim uvjetima za radnike bila je iskazana u poruci kojom se pozivalo na 'osam sati rada, osam sati rekreacije, osam sati odmora'.

Početkom 19. stoljeća dječji rad bio je sasvim uobičajena pojava

Početkom 19. stoljeća dječji rad bio je sasvim uobičajena pojava

Izvor: Profimedia / Autor: N. N. / Photo 12 / Alamy / Alamy / Profimedia

Niz pokreta, političkih stranaka, sindikata, kako nacionalnih tako i međunarodnih, zalagao se za poboljšanje uvjeta i iako je tu i tamo bilo rijetkih pojedinačnih uspjeha, poslodavci su i dalje uvelike izrabljivali radnike lošim uvjetima i niskim plaćama. Filozof Karl Marx u svojem je poznatom djelu 'Kapital' osmosatni radni dan smatrao ključnim za zdravlje radnika, pišući da 'produljivanje radnog dana, odnosno, kapitalističke proizvodnje... ne dovodi samo do smanjivanja ljudske radne snage kroz njeno lišavanje od moralnih i fizičkih uvjeta razvoja i aktivnosti, nego dovodi i do prijevremenog iscrpljivanja i smrti same radničke snage'.

Štrajkovi i pokreti za bolje uvjete bili su česti, a prekretnica koja je dovela do obilježavanja Praznika rada dogodila se početkom svibnja 1886. u Chicagu. Nakon Američkog građanskog rata Chicago je u doba brze industrijalizacije postao snažan gospodarski centar s velikim brojem imigranata i domaće radne snage koja je radila za dolar i pol dnevno. U prosjeku se radilo 60 sati tjedno, šest dana u tjednu.

Filozof Karl Marx u svojem poznatom djelu 'Kapital' osmosatni radni dan smatrao je ključnim za zdravlje radnika

Filozof Karl Marx u svojem poznatom djelu 'Kapital' osmosatni radni dan smatrao je ključnim za zdravlje radnika

Izvor: Profimedia / Autor: N. N. / akg-images / AKG / Profimedia

Radnici su se u mnogo navrata pokušavali izboriti za bolje uvjete rada, no poslodavci su sprečavali sindikaliziranje na sve moguće načine: dijeljenjem otkaza, zabranama dolaska na posao, sastavljanjem crnih lista, angažiranjem štrajkolomaca, infiltriranjem špijuna među radnike, zapošljavanjem privatnih policijskih snaga, izazivanjem etničkih tenzija među radnicima kako bi se razbilo njihovo jedinstvo i drugima. U stvaranju proturadničkog sentimenta veliku ulogu su igrali i utjecajni američki mediji koji su podržavali interese poslodavaca, a na drugoj strani stajao je imigrantski i radnički tisak.

Krajem 1881. u Pittsburghu je osnovan savez sindikata koji je na svojem sastanku u listopadu 1884. donio jednoglasnu odluku da 1. svibnja 1886. godine osmosatno radno vrijeme mora postati standard. Kako se približavao taj dan, američki sindikati su se pripremali za opći štrajk kao podršku osmosatnom radnom danu. Važno je napomenuti i da su uvjeti usporavanja ekonomije u prvom dijelu 1880-ih doveli do jačanja socijalističkih i anarhističkih pokreta i organizacija.

Američki savez sindikata na sastanku u listopadu 1884. donio je jednoglasnu odluku o tome da 1. svibnja 1886. godine osmosatno radno vrijeme mora postati standard

Američki savez sindikata na sastanku u listopadu 1884. donio je jednoglasnu odluku o tome da 1. svibnja 1886. godine osmosatno radno vrijeme mora postati standard

Izvor: Profimedia / Autor: N. N. / Historical image collection by Bildagentur-online / Alamy / Alamy / Profimedia

U subotu 1. svibnja 1886. diljem Sjedinjenih Američkih Država krenuo je opći štrajk. Procjene broja štrajkaša kreću se između 300 i 500 tisuća, od čega ih je u centru zbivanja – Chicagu – bilo između 30 i 40 tisuća. Višednevni štrajk prolazio je mirno jer su se glavni sindikati protivili nasilju, no preokret je stigao 3. svibnja u tvornici kompanije McCormick Harvesting Machine. U tvornici su radili većinom irski imigranti koji su se već i ranije sukobljavali s privatnim osiguranjem tvrtke Pinkerton koje je angažirao vlasnik tvornice.

Trećeg svibnja, nakon što je sirena označila kraj radnog vremena, dio radnika je navalio na vrata tvornice kako bi se obračunali sa štrajkolomcima. Policija koja je štitila štrajkolomce zapucala je po radnicima, usprkos pozivima za smirivanje situacije, i u metežu su poginula dvojica radnika. Ljuti zbog policijskog nasilja, lokalni anarhisti još su iste večeri otisnuli i podijelili letke kojima su pozvali na prosvjed idućeg dana na trgu Haymarket.

Čikaški trg Haymarket, na kojem je trebao biti održan veliki prosvjed u organizaciji anarhista

Čikaški trg Haymarket, na kojem je trebao biti održan veliki prosvjed u organizaciji anarhista

Izvor: Profimedia / Autor: N. N. / Everett / Profimedia

Skup je počeo mirno uvečer 4. svibnja i gotovo do samog kraja nije bilo nikakvog nasilja. Govornici su održali svoje govore dok je velik broj policajaca nadgledao skup iz blizine. Pred sam kraj prosvjeda, oko 10.30 navečer, policija je naredila razlaz, a pred nadolazeće policijske snage iz gomile je bačena bomba kućne izrade koja je eksplodirala i ubila sedmero policajaca.

Nakon eksplozije došlo je do pucnjave između policije i prosvjednika, no razlikuju se tvrdnje o tome tko je prvi počeo pucati i je li pucnjava iz prosvjedničkih redova bila usmjerena na policiju. Prema povijesnim izvorima, policija je zapucala na prosvjednike u bijegu i tom prilikom usmrtila njih četvero, a ranjeno je sedamdesetak ljudi. Broj ranjenih policajaca bio je manji, a postoje izjave da je policija u metežu i mraku dobrim dijelom pucala sama na sebe. Trg na kojem se održavao prosvjed ispražnjen je u pet minuta i na njemu su ostali samo ozlijeđeni i poginuli.

Sedmero policajaca poginulih u bombaškom napadu i nasilje koje je uslijedilo nakon tog događaja

Sedmero policajaca poginulih u bombaškom napadu i nasilje koje je uslijedilo nakon tog događaja

Izvor: Profimedia / Autor: N. N. / Everett / Profimedia

Nasilje na prosvjedu poslužilo je idućih tjedana kao opravdanje policiji za snažan pritisak na radnike, sindikate, radničke, socijalističke i anarhističke pokrete. Zaredale su se racije u domovima i prostorijama osumnjičenih anarhista, a policija je uništavala i sastajališta i urede radničkih aktivista. Mediji su u prvo doba za nemire okrivili anarhiste, čemu se priklonila uznemirena javnost. Građani i poslodavci organizirali su donacije za policiju, a cijela radnička i useljenička zajednica bila je pod sumnjama.

Radnički i drugi sindikati ogradili su se od anarhista, a mnogi radnici istovremeno su vjerovali da su za nasilje krivi Pinkertonovi štrajkolomci koji su se često infiltrirali u radničke pokrete i nerijetko nasilno sprečavali štrajkove. U takvim izrazito antagonističkim uvjetima uhapšeno je osam anarhista i tijekom ljeta 1886. održano je suđenje zbog pogibije policajaca.

Neredi na Trgu Haymarket u Chicagu nakon bombaškog napada na snage reda

Neredi na Trgu Haymarket u Chicagu nakon bombaškog napada na snage reda

Izvor: Profimedia / Autor: N. N. / Everett / Profimedia

Sudac i javnost otvoreno su bili protiv optuženih, a takva je bila i većina porote. Utjecajni mediji upozoravali su na opasnost od radničkog radikalizma, a čikaške novine optuženike su proglašavale kukavicama, čudovištima, lopovima, ubojicama... U konačnici su svi optuženi proglašeni krivima, iako su tek dvojica bila prisutna na trgu Haymarket u trenutku bacanja bombe, a i oni su se sukladno naredbi policije pokušavali maknuti s trga.

Od spomenute osmorice sedam ih je osuđeno na smrt vješanjem. Presuda je izazvala ogorčene reakcije iz radničkih pokreta u SAD-u i ostatku svijeta, a na sudski proces ubrzo se počelo gledati kao na farsu. Glavni policijski istražitelj dobio je otkaz jer je navodno krivotvorio dokaze, no u službu je ipak vraćen nekoliko godina kasnije. Dvojicu osuđenih pomilovao je guverner države Illinois pretvorivši njihove smrtne kazne u doživotne robije. Jedan od preostale petorice izvršio je samoubojstvo dan prije izvršenja kazne, a četvorica su obješena 11. studenog 1887. Na vješala su pošli pjevajući 'Marseljezu'.

Četvorica anarhista osuđenih na smrt vješanjem na stratište su došla pjevajući 'Marseljezu'

Četvorica anarhista osuđenih na smrt vješanjem na stratište su došla pjevajući 'Marseljezu'

Izvor: Profimedia / Autor: N. N. / akg-images / AKG / Profimedia

Borba za osmosatni radni dan nastavljena je. Iduće godine na sastanku Američkog saveza za rad (AFL, American Federation of Labor) donesena je odluka da će radnici 1. svibnja 1890. pokrenuti opći štrajk ponovo tražeći skraćivanje radnog dana na osam sati. Predsjednik AFL-a je 1889. poslao pismo na prvi kongres Druge internacionale, međunarodnog saveza socijalističkih i radničkih stranaka i pokreta. (Druga internacionala stoji i iza obilježavanja 8. ožujka kao međunarodnog Dana žena.)

U pismu upućenom Drugoj internacionali iz AFL-a su upoznali predstavnike s planom štrajka i borbom za osmosatni radni dan. Druga internacionala reagirala je pozivom na veliki međunarodni prosvjed koji je, po uzoru na američki plan o štrajku, trebao biti održan 1. svibnja 1890. Uz borbu za radnička prava, trebao je poslužiti kao obilježavanje godišnjice pogibije radnika i štrajkača u Chicagu.

Veliki prvomajski skup u New Yorku 1912. godine

Veliki prvomajski skup u New Yorku 1912. godine

Izvor: Wikimedia Commons / Autor: Wikimedia Commons

Tijekom godina je 1. svibnja polako prerastao u Praznik rada i postepeno su ga u svoje kalendare preuzele brojne države. No napredak u borbi za radnička prava išao je vrlo polako, a traje i danas. Za bitnije promjene trebalo je čekati kraj Prvog svjetskog rata. Tek u poraću počele su prve prave promjene, a Španjolska je postala prva država koja je 1919. uvela osmosatni radni dan za sve vrste poslova na teritoriju cijele države. Borba za osmosatni radni dan našla se među osnovama programa Međunarodne organizacije rada (ILO, International Labour Organisation) koja svoje korijene vuče iz Lige naroda dogovorene Versajskim ugovorima 1919.

Protekli tjedni pokazali su da se o pravima radnika, posebno onima o zaštiti na radu, razmišlja tek kad voda dođe do poslovičnog grla. Usprkos sporadičnim kritikama da je u ovakvoj ekonomskoj krizi potrebno prvenstveno pomagati građanima i radnicima, opći smjer politike proglašavanjem brojnih programa državne pomoći opet je pokazao da se primarno razmišlja o kompanijama i poslodavcima. Vlasnici kompanija danas možda ne koriste nasilje kako bi spriječili organiziranje radnika, no ne nedostaje primjera zanemarivanja i antagonizma prema onima koji se usude zatražiti bolje uvjete, iako bez radnika ne bi bilo nikakvih kompanija. Pa ni ekonomije koju se, navodno, pokušava spasiti.

Kako je nastao Praznik rada

Izvor: tportal.hr / Autor: TvKalendarHR

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!