Uhićenje venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura ponovno je otvorilo pitanje sudbine jedne od politički i ekonomski najosjetljivijih naftnih industrija na svijetu. Investitori, trgovci i energetske kompanije sada pokušavaju procijeniti tko u praksi kontrolira venezuelansku naftu, može li se proizvodnja uopće oporaviti nakon desetljeća propadanja te kakav bi učinak eventualna promjena vlasti mogla imati na globalno tržište
Unatoč političkom potresu, struktura kontrole nad naftnim sektorom zasad se nije promijenila. Većinu proizvodnje i rezervi i dalje nadzire državna kompanija Petróleos de Venezuela (PDVSA), osnovana nakon nacionalizacije naftne industrije 1970-ih godina.
Strane kompanije prisutne su kroz zajedničke projekte i partnerske aranžmane, no bez upravljačke dominacije. Među njima se ističe Chevron, koja u Venezueli posluje kroz vlastitu proizvodnju i joint venture s PDVSA-om, dok ruske i kineske tvrtke sudjeluju kroz slične modele suradnje, piše CNBC.
vezane vijesti
Drastičan pad proizvodnje
Venezuela je nekoć bila naftna velesila. Proizvodnja je 1997. dosegnula oko 3,5 milijuna barela dnevno, no od tada je uslijedio strmoglavi pad. Danas se procjenjuje da zemlja proizvodi oko 950.000 barela dnevno, od čega se približno 550.000 barela izvozi.
Razlozi su višestruki: dugogodišnje američke sankcije, kronični nedostatak ulaganja, političko kadroviranje, zapuštena infrastruktura i odljev stručnog kadra. Čak i u scenariju političkog preokreta, industrija se suočava s ozbiljnim fizičkim ograničenjima.
Rizik za izvoz i uloga 'flote u sjeni'
Najveća kratkoročna prijetnja tržištu nije pad proizvodnje, nego mogućnost poremećaja izvoza. U uvjetima nejasne političke kontrole, kupci se mogu povući jer ne znaju kome uopće smiju uplaćivati sredstva za isporučenu naftu.
Dodatni problem predstavljaju najnovije američke sankcije usmjerene na tzv. 'flotu u sjeni' – flotu tankera koji posluju izvan standardnih sustava osiguranja, registracije i nadzora. Upravo se ti brodovi koriste za izvoz nafte iz sankcioniranih zemalja poput Venezuele, Rusije i Irana, a njihovo ograničavanje već je prisililo Caracas na smanjenje proizvodnje.
Ograničen utjecaj na cijene nafte
Unatoč političkoj drami, analitičari zasad ne očekuju snažan poremećaj na globalnom tržištu. Chevron trenutačno nastavlja izvoziti oko 150.000 barela dnevno, što ublažava neposredni šok ponude.
Procjenjuje se da bi povećana neizvjesnost mogla kratkoročno dodati oko tri dolara po barelu kroz tzv. rizik-premiju, no to dolazi u trenutku kada je tržište, prema većini procjena, dovoljno opskrbljeno i čak sklono blagoj prezasićenosti.
Zašto je venezuelanska nafta strateški važna
Dugoročna važnost Venezuele ne leži u količini, nego u vrsti nafte koju proizvodi. Riječ je o teškoj, sumpornoj nafti, tehnički zahtjevnoj za vađenje, ali iznimno traženoj u složenim rafinerijama, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama.
Upravo zato bi zapadne kompanije, ponajprije Chevron, ali i europske poput Repsol i Eni, mogle profitirati u slučaju političkog zaokreta i popuštanja sankcija, s obzirom na već postojeću infrastrukturu i prisutnost na terenu.
Promjena vlasti ne znači brzi oporavak
Mogući dolazak oporbe, na čelu s María Corina Machado, mogao bi dovesti do ublažavanja sankcija i kratkotrajnog povećanja izvoza korištenjem postojećih zaliha. Međutim, stručnjaci upozoravaju da je to gornja granica kratkoročnih pomaka.
Industrija je u tolikom stupnju zapuštenosti da bi za stvarni oporavak bila potrebna ulaganja od najmanje 10 milijardi dolara godišnje, uz stabilno sigurnosno okruženje i dugoročnu političku predvidljivost. Bez toga, čak i uz promjenu vlasti, proizvodnja se godinama ne bi mogla značajnije povećati.
Upozorenja idu i korak dalje: kaotičan prijenos vlasti, kakav je viđen u Libiji ili Iraku, mogao bi dodatno destabilizirati sektor i poništiti sve potencijalne dobitke od političke tranzicije.
