Matić je bivši pomoćnik ministra gospodarstva za sektor energetike, nekadašnji ravnatelj Agencije za obvezne zalihe nafte i naftnih derivata (HANDA) te član upravnih vijeća ključnih tijela poput Energetske regulatorne agencije (HERA) i Fonda za zaštitu okoliša.

Studij elektrotehnike završio je na zagrebačkom FER-u, a međunarodni magisterij iz znanosti o materijalima obranio je 2000. na Sveučilišu u Paviji u Italiji. Vlasnik je konzultantske tvrtke Renergis te je savjetnik uprave investicijske tvrtke Farve Pro Invest, specijalizirana za upravljanje fondovima.

Stručnjaci upozoravaju na preopterećenost dalekovoda osobito u smjeru sjever–jug. Koliko je taj problem ozbiljan i kako utječe na sigurnost opskrbe strujom?

Povijesno gledano, suverene države svoje mreže intenzivno razvijaju unutar svojega teritorija uz uglavnom rijetke i slabe veze – takozvane interkonekcije – između susjednih država. Hrvatska elektroenergetska mreža izgrađena je za potrebe Hrvatske tada kao dijela značajno veće države s izuzetno snažnim vezama sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom i Srbijom. Nakon osamostaljenja, tu je mrežu bilo potrebno prilagoditi potrebama nezavisne Hrvatske. No, zbog sustavne deindustrijalizacije nakon Domovinskog rata i naglog pada industrijske potrošnje, elektroenergetska mreža ostala je funkcionalna. S manjim opterećenjem je i takva mreža bila dovoljno dobra. No, s razvojem ekonomije i povećanjem potrošnje energije, već je na prijelazu stoljeća postalo jasno da je Dalmacija slabo povezana s kontinentom i visi o jednoj žici, 400 kV dalekovodu prema Rijeci.

Dalmacija je danas, kao deindustrijalizirana regija, neto izvoznik električne energije, s niskom i izrazito sezonskom potrošnjom. Istodobno, regija raspolaže značajnim potencijalom iz obnovljivih izvora – hidroenergije, Sunčeve energije i vjetra – ali je opterećena i tranzitom viškova energije iz Bosne i Hercegovine prema unutrašnjosti Hrvatske. Umjesto da se strateški ulaže u osnaživanje ključne veze između hrvatskog sjevera i juga, energetska politika posljednjih desetljeća fokusirala se na jačanje interkonekcija s Mađarskom, tada percipiranom kao politički i energetski „prijateljskom“. U posljednjih dvadeset godina s Mađarskom smo se povezali četiri puta bolje nego što smo to učinili između sjevera i juga Hrvatske. Danas se suočavamo s činjenicom da je životni vijek gotovo cjelokupne opreme na dalmatinskom visokonaponskom koridoru istekao. Pitanje je koliko će parcijalne mjere, poput ugradnje HTLS vodova, moći popraviti stanje i osigurati stabilnu i sigurnu opskrbu električnom energijom za južne krajeve zemlje.

Procjenjuje se da je za modernizaciju prijenosne mreže potrebno najmanje 600 milijuna eura. Je li to realna brojka i u koje bi segmente mreže trebalo uložiti najhitnije?

Pitanje je što od mreže želite. Koliko novaca toliko muzike. Taj je iznos dovoljan za srednjoročnu sanaciju. Nema sumnje da hitno treba pojačat vezu Konjsko-Melina. Kakva je trenutna situacija ne znam jer HERA-a nije odobrila posljednja dva desetogodišnja razvojna plana HOPS-a. S obzirom na stanje u HOPS-u i složenost tog projekta, ne bih na ništa računao prija kraja sljedećeg desetljeća, ako ikad. Jedina iznimka je ako taj dalekovod zatreba Mađarima. Tada bi bio izgrađen za dvije godine. Smatram da je investicija koja se u zadnje vrijeme spominje, u visokonaponski podmorski kabel s Italijom za nas pogrešna. Italija je uvijek gladna energije i sposobna je pokupiti svu energiju s naše strane Jadrana i nama ne ostaviti ništa osim prenapuhanih cijena. Naravno da bi nas natjerali da financiramo naš dio troška, na našu štetu.

Hrvatska je već prošla kroz kolaps elektroenergetskog sustava prošlog ljeta. Postoji li stvarna opasnost da se to uskoro ponovi?

Naravno. Okruženi smo državama koje jednako jadno upravljaju svojim resursima i u uvjetima maksimalnog opterećenja mreže je dovoljna jedna neodržavana trasa dalekovoda, pijani bagerist ili ptica na rastavljaču da nas na par sati ili par dana vrati u 19. stoljeće.

Gdje su najslabije točke u sustavu? Je li problem u staroj opremi, manjku fleksibilnosti mreže, ili u lošem planiranju prijema novih obnovljivih izvora?

Nije. To su sve posljedice našeg glavnog problema, pogrešnih kadrova. Sposobni stručnjaci i menadžeri probleme rješavaju u hodu. Upravljanje energetikom na razini o kojoj pričamo je složena i fina koreografija u koju nije uključen samo operator mreže, već i niz drugih igrača, zakonodavca u Bruxellesu i Zagrebu koji utvrđuju glavne propise, izvršene vlasti koja ih provodi i definira detaljna pravila igre, regulatorne agencije koja nadzire rad operatora, odobrava planove razvoja i investicijske planove te određuje tarife iz kojih se mreža gradi i održava. No naš ministar nadležan za energetiku peče kiflice i mašta o malim nuklearnim reaktorima umjesto o funkcioniranju sustava. Upravno vijeće HERA-e nije tri godine imalo predsjednika i člana vijeća, a već godinama ne odobrava razvojne i investicijske planove HOPS-a. Već treću godinu se uprava HEP-a bira privremeno na rok od maksimalno šest mjeseci, a nadzorni odbor nije postavljen zadnjih osam godina. O čemu razmišlja netko tko je u upravu HEP-a imenovan 'do izbora predsjednika i članova Uprave putem javnog natječaja, na razdoblje od najdulje šest mjeseci'? Jedino gdje će ručati tog dana sa službenom karticom. A javnog natječaja za upravu nema godinama i mislim da ga ni neće biti. Kakvu motivaciju ima nadzorni odbor HEP-a imenovan na razdoblje od najdulje šest mjeseci da nadzire, prati i odobrava rad uprave? Rezultati takvog odnosa vlasnika prema HEP-u su na terenu vrlo očiti.

Koliko administrativne prepreke – poput sporih dozvola i procedura – koče modernizaciju sustava? Može li se tu išta ubrzati bez velikih zakonskih promjena?

Nema administrativnih prepreka osim onih koji smo si sami postavili. Nismo u ovoj situaciji samo zbog toga što su nam bezveznjaci i nitkovi desetljećima vodili energetiku. Ti su bezveznjaci na ta mjesta imenovani da odrade svoju ulogu. Radi o se sustavnom i nadstranačkom naporu više generacija naših vlada. Jer, zaboga, da se radi o stihiji, statistički gledano moramo ipak ponekad napraviti i nešto dobro, jer od 10 odluka ne može uvijek svih 10 biti glupo i od imenovanih 10 uprava ne mogu baš svih 10 biti sastavljene od bezveznjaka. Dakle, sve što treba jest odlučiti što država želi i stvari se rješavaju. Lijepi primjer iz energetike je razvoj LNG terminala na Krku. Iako se radi o vrlo složenom projektu s kompliciranim okolišno, pomorsko, regulatorno, zemljišno-pravnim aspektima s obiljem koncesija, izvlaštenja, i s korporacijskim, EU i nacionalnim financiranjem te složenim vlasništvom, sve je bilo riješeno u roku par mjeseci jer je to tako odredila jako zainteresirana strana, mađarska država, a ni veliki financijski motivi uključenih ljudi nisu odmogli.

Obnovljivi izvori sve više ulaze u sustav, no koliko je naša mreža uopće spremna prihvatiti nestabilnu proizvodnju iz solarnih i vjetroelektrana?

Nije da imamo izbora. Sunce i vjetar su danas jedini konkurentni načini proizvodnje električne energije. Tu se nema previše opcija. Ugljen je odavno napušten, hidro potencijali iskorišteni, biomasa malog potencijala i konkurira proizvodnji hrane. Plin može još uvijek biti konkurentan kao kogeneracija ili proizvođač vršne energije, no sumnjam da će itko više graditi velike turbinske elektrane. Vjerujem da pin ima samo primjene u motornim kogeneracijama. Nuklearna energija je zbog potrebnog vremena za razvoj, ogromnog kapitala za investiciju, te potrebnog lokalnog znanja potpuno neprikladna za male, nekompetentne i korumpirane države. Proizvodnja sunčanih elektrana vjetroelektrana nije nestabilna već intermitentna, dakle nema energije kada Sunce ne sije i vjetar ne puše. Proizvodnja takve energija se može vrlo precizno predvidjeti dovoljno vremena unaprijed. Potražnja za energijom tijekom turističke sezone te zbog klimatizacije koincidira sa godišnjim hodom proizvodnje Sunčeve energije. Kombinacija s vjetroenergijom je posebno korisna zbog njihovog sezonskog i dnevnog kontrahoda, gdje je Sunčeve energije više ljeti i danju, a vjetroenergije zimi i noću. Tek kad udjel intermitentnih izvora u proizvedenoj energiji prijeđe oko 30 posto, potreba za dodatnim pomoćnim uslugama postaje izraženija.

Upozorava se na manjak rezervnih kapaciteta i sve veće probleme u upravljanju opterećenjem. Koliko je hrvatski sustav danas otporan na vršna opterećenja i ekstremne vremenske uvjete?

Ovdje nas je naš nerad spasio. Prije sedam-osam godina smo potpuno zaustavili daljnji razvoj energetike i to zamrzavanje situacije nas je spasilo od većih problema, uz ogromnu štetu razvoju sektora. Stoga, ono što sad napravimo će utjecati da li ćemo imati stabilan sustav ili ne. Danas je jasno da je energetska budućnost solarna i da cijeli sustav treba voditi kako bi se što više iskoristila energija iz Sunca, kao najjeftiniji način proizvodnje električne energije. Tko god je u mogućnosti bi trebao makar dio svoje potrošnje pokriti lokalno proizvedenom Sunčevom energijom. I druga stvar je jasna da je potreban elektrifikacija svega, naročito topline i prijevoza. Plinsku mrežu treba prestati graditi, a plinske bojlere u novogradnjama zabraniti. Na tim postavkama treba temeljiti i razvoj prijenosne i distribucijske elektroenergetske mreže. Vođenje sustava s dominantnim udjelom intermitentnih izvora neće biti jednostavno i bez značajnih investicija u baterijske energetske sustave i razvoj tržišta sekundarnih usluga neće biti niti moguće. Također treba biti svjestan da na postojećoj razini tehnološkog razvoja i ekonomije, potpuna dekarbonizacija neće biti moguća.

Je li dosadašnja energetska strategija bila previše konzervativna? Jesmo li propustili priliku da bolje pripremimo sustav za novu energetsku stvarnost?

Kad bi sagledali sve propuštene prilike koje je Hrvatska imala, trebali bi pasti u duboku depresiju. Bolje se fokusirati na budućnost. Tijekom propuštenih deset godina tehnologija se značajno promijenila, elektrane su postale efikasnije i jeftinije, naročito sunčane elektrane, i proizvedeni kWh je danas značajno jeftiniji nego prije 10-tak godina. S druge strane i vrijeme je ključno. Trenutni rok čekanja na isporuku transformatora srednje snage je preko dvije godine, a vjetroagregata 12-18 mjeseci.

Da danas možete odlučivati, koji bi vam bio prvi potez – nova investicijska strategija, brža regulacija, decentralizacija ili promjena modela upravljanja sustavom?

Pa već odavno je jasno da postojeći model upravljanja ne funkcionira. Smjena jedne ekipe rođaka i imenovanje druge ekipe rođaka neće promijeniti ništa, kao ni zamjena jedne garniture bezveznjaka drugom. Moje je iskustvo da se ni rola toalet papira u firmama koje u nazivu imaju ime države ne kupi na javnoj nabavi bez provizije od 10, 20 ili više posto. Uprave se imenuju da kradu, a ne da razvijaju društva i mrežu. Potrebna je radikalna reorganizacija takvog sustava.

HOPS i HEP-ODS (kao HODS) su regulirana društva koja treba vlasnički potpuno izdvojiti iz HEP-a i u njemu ostaviti samo tržišne djelatnosti. I HEP, HOPS i HEP-ODS (HODS) treba djelomično privatizirati do 49 posto i privući privatan kapital i privatan upravljački talent. Isto vrijedi i za Plinacro, LNG Hrvatska i JANAF koji je već djelomično privatiziran. Država tako potpuno zadržava upravljačka prava, a ulagačko okruženje na Zagrebačkoj burzi bi se značajno razigralo. Mirovinskom fondovima je to fenomenalna prilika za ostvarivanje stabilnih prinosa iz reguliranih kompanija, a vlasništvo svima, osim državi, bi trebalo ograničiti na pet posto.

Sredstva dobivena privatizacijom bi trebalo ostaviti društvima za daljnja ulaganja u mrežu ili smanjivanje duga. Uz kompetentne uprave i u kombinaciji s EU sredstvima u nekoliko godina možemo imati najmodernije mreže u Europi. Takva društva ne može regulirati postojeća regulatorna agencija HERA. Ona se pokazala potpuno nekompetentna i trebalo bi je potpuno reorganizirati. Malo se tamo može spasiti i iskoristiti i najbolje ju je potpuno raspustiti i krenuti iz nule, iz početka.