Gotovo svaki vozač barem je jednom doživio isti scenarij: stojite u koloni, pogledate susjedni trak i čini vam se da ide brže. Prebacite se i baš tada promet u vašem starom traku krene.
Frustracija raste, a osjećaj da ste ponovno donijeli pogrešnu odluku postaje sve jači. No, znanost kaže da problem nije u prometu, nego u našem mozgu.
vezane vijesti
Fenomen koji izluđuje vozače proučavali su kanadski liječnik Donald Redelmeier i statističar Robert Tibshirani, analizirajući stvarne prometne situacije. Njihov zaključak prilično je iznenađujuć: razlike u brzini između traka u pravilu su minimalne, ali naš doživljaj govori suprotno.
Drugim riječima, osjećaj da je 'onaj drugi trak uvijek brži' najčešće je iluzija. Ključ cijele priče leži u načinu na koji naš mozak filtrira informacije. Naime, mnogo lakše primjećujemo automobile koji nas prestižu nego one koje mi obilazimo. Svako vozilo koje nas prođe ostavlja jači dojam, dok situacije u kojima mi napredujemo prolaze gotovo nezapaženo.
Zbog toga imamo iskrivljenu sliku stvarnosti i osjećaj da stalno zaostajemo. Dodatno, važnu ulogu igra i tzv. selekcijska pristranost. Vozači spontano fokusiraju pažnju na trake koje u određenom trenutku izgledaju brže, dok sporije opcije jednostavno ignoriraju. Time se dodatno pojačava dojam da smo odabrali 'pogrešnu stranu'.
Promjena trake pritom daje osjećaj kontrole. Imamo dojam da aktivno rješavamo problem i pokušavamo napredovati. No u stvarnosti, osobito u gustim prometnim gužvama, korist od takvih poteza često je zanemariva. U mnogim slučajevima, razlika u vremenu dolaska na odredište gotovo da i ne postoji.
Zanimljivo je i da je taj efekt još izraženiji na cestama s više traka. Što je više opcija, to naš mozak radi više usporedbi i češće stvara dojam da negdje postoji bolji izbor od onoga koji smo napravili.
U konačnici, vozači ne gube živce zbog prometa, nego zbog vlastite percepcije. A osjećaj da je drugi trak uvijek brži možda je jedna od najupornijih iluzija modernog vožnje.
