Živimo u zemlji slobode, društvenog aktivizma, posebne ljubavi spram stranaca i nevjerojatne perspektive. Nakon života u Mađarskoj, Lijepa Naša ostavlja dojam SAD-a. Za sve kojima nešto škripi u prethodnim rečenicama, tu je Milán Kovács, momak iz Vizvara, da vam stavi čepiće u uši. Mladi tenisač došao je u Zagreb zakucati svoj match point
Pričam s Milanom o Mađarima i obuzima me klasična ravničarska melankolija i autizam. O Mađarima je, za razliku od okolnih nacija, užasno teško stvoriti neku suvisliju predodžbu. Kao da za sobom ne ostavljaju nikakav karakterističan trag, utisak, emociju. Predbacujem si višak predrasuda i manjak iskustva, no momak mi nimalo ne pomaže: 'Istina, Mađari su uglavnom pasivni i prepušteni sudbini. Evo, već se godinama zna za korupciju u vladinim krugovima, ali nitko ništa nije poduzeo sve donedavno. Ljudi su zatvoreni u sebe i svoje probleme. Za razliku, vi Hrvati svako malo prosvjedujete.'
Opa. Ajde da i mi nekome izgledamo kao dinamično civilno društvo, makar za to trebalo imati isključivo mađarsku putovnicu. Milan, student hungarologije i kroatistike divi se tako načinu na koji su organizirani prosvjedi protiv 25-postotnog poskupljenja hrane u menzama, ili kako seljaci izlaze s traktorima na ulice. Kod njih, veli, fakultetu uzmu 30 milijuna kuna, cifra od koje se isplaćuju stipendije i financira studentski dom, i... nitko ništa. Studenti šute. Sudbina je progovorila.
Možda je to zato što su Mađari prezadovoljni obrazovanjem? Želja za učenjem hrvatskog jezika dovela je mladog tenisača u Zagreb, no ovaj je ostao blago zbunjen razinom opće kulture u svojoj generaciji. Pogledao je strukturu naše državne mature i shvatio da se kod njih traži neusporedivo više: 'Ljudi ne znaju kojom godinom prestaje srednji vijek. Mi smo to učili kao abecedu u osnovnoj školi. Onda, na kroatistici, ljudi muku muče s elementarnim pravopisom. Kad studiraš svoj jezik kod nas je nezamislivo da ne znaš točno napisati riječ, i da ne znaš pravopis. Naša matura ima i puno više predmeta...'
U Hrvata se, kaže mi Milan, puno više cijeni talent i znanje. Momak je razvalio državno prvenstvo do 14 godina u tenisu i nacionalna reprezentacija ga nije htjela uzeti u sastav. Nije, veli, iskrcao dovoljno para. Nije bio iz Budimpešte. Za razliku od vlastitih sportskih sunarodnjaka koje optužuje za ljubomoru i manjak poštenja, u Hrvatskoj se brzo probio do titule nositelja turnira. Ako sam bio bolji od nekog, kaže, onda sam bolji, i onda sam igrao za ekipu.
Teško je Milanu naći lošu riječ za novu domovinu. I cura mu, također Mađarica, živi od fetiša na Zagreb i ideje kada će ponovno doći živjeti u hrvatsku metropolu, nakon što je u njoj provela šest mjeseci na studentskoj razmjeni. Očito da ljubav spram Hrvatske nije podrazumijevala i ljubav spram Hrvatica. Čemu ta kontradikcija, pitam ga, a on mi isporučuje moralnu lekciju: 'Vaše su cure zatvorenije od naših. Možda je to zbog morala, ne znam...ali tako sam osjetio. Više ste vjerniji i možda je to jedan od razloga zašto se teže opuštaju. Da ne bi nešto bilo prebrzo i previše. Kod vas kada upoznaš nekog i onda ga pozoveš na kavu ne funkcionira najbolje. U Mađarskoj to ide bez problema.'
Možda su domaće damice blago ustegnute, ali u stvarima s onu stranu kofeinskog flerta, Hrvati su Milanu sjajno opuštena bića. Odlično se to odražava i na mađarsku ovisnost o radnoj disciplini i strogoći ('većina ljudi se tamo diže u šest ujutro') jer se u društvu lokalnog opuštenjaštva i oni malo razmekšaju: 'To dobro djeluje na nas. Ako imamo nekakav problem, onda smo i mi opušteniji i ljubazno ćemo se ponašati s njima. Što nije dobro je da zbog takve opuštenosti ili lijenosti ne možemo nešto napraviti na vrijeme.' I tu negdje ubadamo u praktički jedini ozbiljan nedostatak hrvatskog mentalnog bitka po Milanu - manjak preciznosti.
Veseli momka i to što se razgovori ne vrte nepogrešivo i ad infinitum oko novca i politike. Mađarska adolescencija kao da preskače period neobaveznih, razigranih i larpurlartističkih tema a la cure, sport ili kako se netko osjeća: 'Kod nas prijateljski razgovor već nakon 15 minuta završi na novcu ili politici.'
Hrvatska u tri riječi?Kava, more, sloboda Sloboda? Jesam dobro čuo? Tražim hitnu elaboraciju: 'Ovdje se definitivno osjećam slobodnije. Osjećam da imam više mogućnosti. Hrvatska je naspram Mađarske zemlja s izuzetno puno potencijala. Kao što neki kažu za Ameriku da je zemlja slobode... Meni nakon Mađarske to znači Hrvatska. I sigurnost je veća, ali to isto ovdje spada pod slobodu - činjenica da se ne moram brinuti kada izađem sam nakon 22 sata.'
U Mađarskoj je na snazi uzrečica da su Hrvati normalni samo do podne, a onda polude. 'Ludi Hrvati', sintagma u kojoj plutamo po kolektivnoj imaginaciji susjeda. Nije loše. Još samo da Mađari koloniziraju ostatak svijeta i bit ćemo najotkačenija, najslobodnija i totalno badass nacija svih vremena.
