Gradnja brane na Dobri krenula je prije četiri godine uz burno negodovanje udruga za zaštitu prirode, ali i raftingaša te prirodoslovaca. Osim što je godinama na glasu kao jedna od naših najatraktivnijih rijeka za ludiranje u gumenim čamcima, Dobra i njezine obale stanište su mnogobrojnih životinjskih vrsta. Stvaranjem jezera Dobra će izgubiti svoj divlji karakter i postati sličnija tromim nizinskim rijekama.

Zeleni ljuti na lokalno stanovništvo

Najsnažniji argument zelenih u borbi protiv brane bila je činjenica da je njezina gradnja odobrena na osnovi Studije utjecaja na okoliš napravljene prije više od 20 godina. Uz to, isticali su da je suludo potopiti jedan od najljepših kanjona zbog hidroelektrane koja će sudjelovati s manje od jedan posto u ukupnoj proizvodnji struje u Hrvatskoj (planirana godišnja proizvodnja HE Lešće je 98 GWh).

Na kraju, zeleni su bitku izgubili. Hidroelektrana je gotova, na nju je potrošeno nešto manje od 100 milijuna eura i sad se samo čeka punjenje akumulacije. Poraz priznaje i biologinja Irma Popović iz Zelene akcije.

Za nju su glavni krivci što je brana izgrađena nezainteresirano Ministarstvo za zaštitu okoliša, ali i šutljivo lokalno stanovništvo koje je, ogorčeno dodaje, HEP kupio s nekoliko kilometara asfaltiranih cesta i repetitorom za mobitele.

'Sad se nadaju da će akumulacija privući turiste. Ne znam na osnovi čega to temelje kad nisu znali iskoristiti niti mnogo atraktivniji kanjon. Koliko znam, lokalna vlast niti je naplaćivala naknadu za rafting niti su u to bili uključeni domaći ljudi', rekla je Popović.

Kad smo njezinu izjavu prenijeli Josipu Koreniću, načelniku općine Bosiljevo koja će s općinom Generalski Stol i gradom Ogulinom dijeliti buduće akumulacijsko jezero, iz telefonske slušalice potekla je još ogorčenija rijeka riječi.

'Puna mi je kapa onih koji iz središta Zagreba uče nas, seljačiće, kako da živimo! Neka ovdje naprave kuću pa neka vide kako je to kad nema vode, struje i ceste! Oni bi i dalje da vozimo kola s volovima! Istina je da je kanjon lijep i da ga nema svatko, ali od ljepote se ne živi', ljutito je rekao Korenić.

Od raftinga i raftingaša, priznaje, nisu imali neke koristi, a jedini koji su zarađivali bile su agencije koje su ih dovodile. On je siguran da će zbog umjetnog jezera Grabrk, akumulacija će ponesti ime lokalnog sela, kraj živnuti. Zahvaljujući HEP-u dosad je sagrađen vodovod za trećinu općine, asfaltirano je osam kilometara cesta, a u općinsku kasu godišnje će HEP za HE Lešće uplaćivati godišnju naknadu od oko 300.000 kuna

'Bit će bolje! Ljudi su počeli obnavljati svoje kuće. Cijena zemljišta uz jezero, koja je nekad bila tek nekoliko kuna po kvadratu, skočila je na 20 eura, pa čak neki plaćaju i 50 eura. Ovaj kraj je desetljećima bio zapostavljen. U općini živi samo 1.480 ljudi, i to većinom staraca. Prije 60 godina općina je brojila, istina tad je nešto bila veća, 20.000 stanovnika. Ma siguran sam da nam dolaze bolji dani', optimistično je zaključio Korenić.

Što o potapanju kanjona misli tamošnji živalj? Kako bismo to doznali, nije nam preostalo ništa drugo nego da odemo na lice mjesta. Autocestom od Zagreba do Bosiljeva treba nešto više od pola sata vožnje. Između naše najveće asfaltne rijeke i HE Lešće je oko 10 kilometara ceste koja vijuga kroz idilična sela, preko brežuljaka i šumaraka, svježe pozelenjelih od proljeća.

Što brat Ante Tomića radi na HE Lešće?

Prva postaja nam je bila sama brana. Više od njezine monumentalnosti - betonski zid visok 52 metra i dugačak 176 metara - iznedila nas je poznata figura našeg domaćina, glavnog inženjera i voditelja projekta Tomislava Tomića iz HEP-a. Ma, pljunuti pisac Ante Tomić!?

'Je, on mi je stariji brat. On je otiša u pjesnike, a ja u građevinare', objasnio je Tomić mlađi uz smiješak.

Iako nam je kasnije iskreno rekao da mu novinari i nisu nešto dragi, jer pred njima 'čovik uvik triba paziti što i kako govori', nismo ga pitali kako to rješava s bratom, s puno strpljenja pokazao nam je elektranu od vrha do dna.

Dobra u njezinom podnožju sliči na uplašenu životinju, a taj dojam još više pojačavaju ogoljele obale. Još prije dvije godine teški strojevi i ljudi zbrisali su svu vegetaciju do razine koju će poplaviti akumulacijsko jezero, 12,5 kilometara nizvodno. Tako da se u njezinim vodama više ne ogledaju bukve, grabovi i cerovinego goli krš i pocrnjeli batrljci drveća.

Za Tomića građevinara nema sumnje da se hidroelektrana morala graditi bez obzira na žrtvovanje kanjona.

'Hrvatskoj će trebati sve više struje. HE Lešće će proizvoditi energiju koja je najcjenjenija na tržištu, takozvanu vršnu energiju. Termoelektarne i nuklearna elektrana rade stalno i proizvode temeljnu energiju, ali kad se iznenada pokaže potreba za dodatnom snagom, tad se uključuju hidroelektrane. Naprimjer, kad mi svi navečer navalimo na televiziju, peglanje i drugo', objasnio je Tomić.

Prvu struju od HE Lešće možemo očekivati najesen. Prije toga će se od kraja svibnja do početka srpnja postepeno puniti akumulacijsko jezero. Nakon toga ispitat će se sva ugrađena oprema i onda bi elektrana trebala krenuti s punim radom.

'Kanjon je pust i nenaseljen. Ne potapamo ništa vrijedno, tek dvije-tri stare mlinice koje ionako ne rade. Sad se rijeci teško prilazi. Obale jezera bit će pristupačnije. Moći će se jedriti, napraviti kupališta, šetnice, hotele, restorane...', nabrajao je Tomić, čiji optimizam nismo poljuljali niti činjenicom da na već postojećim akumulacijama u Hrvatskoj baš i ne cvjeta turizam.

Lešćanski blues

Samo koji kilometar dalje Tomićeve vesele ritmove zamjenuje 'lešćanski blues'. U selu Dani, najbližem brani, koje je zaobišao HEP-ov asfalt pa se osmero stanovnika guši u prašini kamiona koji voze debla za lokalne pilane, susrećemo Josipa Kasunića, nezaposlenog mršavog 49-godišnjaka koji svoju obitelj, suprugu Slavicu i dvoje djece, prehranjuje prodajom janjaca i lovom.

Život Kasuniće, kažu, nikad nije mazio, a posebno ih u zadnje vrijeme prati zla kob. Početkom godine Josipu je poginuo otac, pregazio ga je vlak, da bi mu zatim 15-godišnji sin završio u bolnici zbog upale bubrega, gdje je i sad. Sve to je začinila i neka zaraza koja je pokosila 20-ak ovaca.

'Borimo se za goli opstanak. Jezero neće ništa promijeniti. Samo će donijeti maglu i bolest. Ni od rijeke nismo imali koristi, ali barem je bilo ljepše. Vodu su nam doveli, ali nemamo novca da je dovedemo u kuću, nemamo cestu, zimi nema ralice. Nemamo ništa i nećemo imati ništa', fatalistički je govorio Josip nudeći nam čašu crnog vina pod rascvjetalim jabukama.

Kad smo ga upitali zbog čega domaće stanovništvo nije snažnije diglo glas protiv elektrane, samo nas je u čudu pogledao i rekao: 'Koji ljudi, ovdje je četvero staraca, a ionako nas nitko ne bi ni slušao.'

I u ostalim selima općine Bosiljevo koja smo posjetili tog dana nailazili smo na skeptike kad je riječ o tome da će umjetno jezero dovesti do turističkog buma u kraju. Svi su više žalili za rijekom Dobrom kakvu su poznavali oduvijek.

'Ma ništa od toga! Nitko ovdi neće doći', uvjerena je 78-godišnja Barbara Špehar iz sela Špehar, ispod kojeg s terase nikad završene vikendice, smještene uz cestu, puca dojmljiv pogled na velik dio kanjona koji će za nekoliko mjeseci nestati u mračnim dubinama jezera Grabrk.

Rijeka Dobra ostat će tad samo u sjećanju ljudi poput bake Barbare koja je, kaže, nema srca sad ni gledati.

'Hoću je se sićat kako je nekad bilo. Tad je bila zelena od lišća. Onda je bila lipa', sjetno je dodala, pogleda izgubljenog u daljini.