U maniri dobre većine bivših visoko pozicioniranih državnika, Hubert Védrine, francuski ministar vanjskih poslova od 1997. do 2002, za vrijeme Jospinove vlade, danas se uglavnom bavi publicistikom te promoviranjem iste u kojoj dijeli savjete i mišljenja o današnjoj geopolitičkoj situaciji. Njegova posljednja knjiga 'Vrijeme obmana' (Le Temps des chimères) mogla bi, zbog svojih teza, čak zabilježiti neočekivani uspjeh među izdanjima umirovljenih političara koji su se manje ili više uspješno preobrazili u društvene komentatore i publiciste.

Kako prenosi dnevni list Le Monde, bivši ministar je, gostujući na međunarodnoj frankofonskoj televiziji TV5, iznio jasnu i nedvosmislenu tezu o snažnoj potrebi za promjenom smjera i načina vanjske politike zapadnih zemalja. Ukratko, vanjska politika zapadnih zemalja temeljila se, posebice posljednjih dvadesetak godina, na ideji o obrani i o poštivanju ljudskih prava. Védrine smatra da je nužno prekinuti tu očito neefikasnu strategiju te postavlja otvoreno pitanje nevladinim organizacijama i medijima: 'Kakva se bilanca vanjske politike može uspostaviti nakon četvrt stoljeća prozelitizma?' Prema Védrinu, ideja o poštivanju ljudskih prava proizlazi iz 'sekularne vizije prema kojoj se sve mjeri u odnosu na Zapad', dok joj je danas mjesto na groblju iluzija rođenih nakon hladnog rata. Bivši ministar iz vremena socijalističke vlade, dakako, nije protiv poštivanja ljudskih prava, već nastoji prepoznati da ona više ne mogu biti glavni čimbenik u odnosima SAD-a i Europske unije s ostatkom svijeta.

Alain Frachon, kolumnist iz Le Mondea, primjećuje da suvremena praksa uistinu potvrđuje umješnost Védrinovih teza o promašajima u vanjskoj politici Zapada, no dodaje da bi novi smjer vanjske politike, vođen dominantnim ekonomskim motivima, mogao donijeti još poraznije rezultate od onih prijašnjih.

Primjerice, Obamina administracija tvrdi da je njezin odnos s Kinom suviše važan da bi ga remetila pitanja ljudskih prava. Dok komisija Goldstone prati izraelske aktivnosti u pojasu Gaze, ne postoji nikakva slična komisija koja bi pratila kineske aktivnosti u Tibetu. Također, Barack Obama je tek nakon javnih i burnih prosvjeda uvažio napore iranskog naroda da ospori legitimitet predsjednika Ahmadinedžada. Slijedom tih događaja, europske zemlje nisu smatrale potrebnim smanjiti svoju diplomatsku prisutnost u Iranu. Jednako tako, iz čisto ekonomskih razloga, diplomatska Europa gleda blagonaklono prema Rusiji.

Nove svjetske ekonomske sile, poput Kine ili Indije, razvijaju zapravo fundamentalističku koncepciju nacionalnog suvereniteta prema kojoj se nitko nema pravo miješati u unutarnje poslove, a novi bi se smjer vanjske politike uglađenim francuskim terminima mogao nazvati 'kulturnim relativizmom'.

Védrinova teza svakako nije revolucionarna, iako jasno progovara o suvremenom redoslijedu prioriteta prema kojem je ekonomska bilanca nesumnjivo najvažniji kriterij. Pozitivna je stvar što je barem nominalno jedan istaknuti zapadni političar, iako tek u mirovini, priznao klasičnu i dugovječnu etnocentričnost Zapada u vanjskoj politici.