Britanski vulkanolog Bill McGuire upozorava na opasnost koja vreba s oceanskih vulkana poput onih na Kanarima ili Havajima. Za razliku od potresa, vulkanski megacunami nosi brže valove s kraćim razmacima, ne ostavljajući stanovništvu gotovo nikakvo vrijeme za evakuaciju.
Dok većina javnosti na spomen cunamija pomisli na razorne podmorske potrese — poput onog u Indijskom oceanu 2004. koji je odnio više od 230.000 života ili katastrofe u Japanu 2011. — vulkanolozi upozoravaju na znatno nepredvidljiviju opasnost. Vulkani smješteni uz obalu ili na otocima mogu stvoriti takozvane vulkanske megacunamije, a njihova posebnost leži u činjenici da se mogu dogoditi bez ikakve seizmičke najave ili same erupcije.
vezane vijesti
Poznati britanski vulkanolog i profesor emeritus geofizike Bill McGuire za BBC upozorava kako vulkani naizgled djeluju kao masivni bastioni stabilnosti, no mnogi od njih su zapravo nestabilne nakupine stijenja, iznutra nagrizene i oslabljene vulkanskim plinovima, spremne na naglo urušavanje bokova pod vlastitom težinom.
Samo u posljednja tri stoljeća zabilježeno je najmanje devet smrtonosnih vulkanskih cunamija koji su odnijeli više od 55.000 života. Najpoznatiji primjer je erupcija vulkana Krakatau 1883. godine u Sundskom prolazu, kada su valovi viši od 45 metara doslovno zbrisali priobalna naselja. Krajem 2018. godine vulkan Anak Krakatau ponovno je podsjetio na ovaj fenomen: urušavanjem polovice svog vulkanskog stošca u more lansirao je valove koji su za manje od pola sata pogodili nespremne obale Jave i Sumatre, usmrtivši više od 400 ljudi.
Za razliku od uobičajenog cunamija potaknutog rasjedima na morskom dnu, vulkanski valovi imaju znatno kraći interval između uzastopnih udara. To znači da se razorni valovi redaju u brzim razmacima, ne ostavljajući stanovništvu gotovo nikakvu šansu za bijeg u unutrašnjost.
Prijetnja s La Palme i udar na američku obalu
Jedna od najanaliziranijih potencijalnih prijetnji nalazi se na Kanarskim otocima. Vulkan Cumbre Vieja na otoku La Palma, koji je zadnji put eruptirao 2021. godine, predmet je dugogodišnjih rasprava među znanstvenicima. Njegov zapadni bok, djelomično odvojen još tijekom erupcije 1949., polako klizi prema Atlantskom oceanu.
Istraživanja koja vodi Bill McGuire sa svojim timom ukazuju na to da bi u najgorem scenariju kolaps stotina kubičnih kilometara stijena mogao stvoriti početni vodeni stup visine gotovo tisuću metara. Iako se modeli razilaze u procjenama konačne visine vala nakon prelaska oceana, valovi visine od 10 do 20 metara mogli bi za manje od devet sati stići do istočne obale SAD-a, dok bi obližnje otočne obale bile prebrisane u minutama. Slični tragovi pretpovijesnih masivnih klizišta zabilježeni su i na Havajima, gdje je klizište Nu’uanu prije više od milijun godina generiralo valove čiji su sedimenti pronađeni na visini od 400 metara.
Možemo li se pripremiti?
Stručnjaci procjenjuju da je prosječni ciklus ponavljanja kolosalnih vulkanskih urušavanja sposobnih stvoriti megacunamije veće od 100 metara oko 10.000 godina. Posljednji takav masivni događaj zbio se prije približno 5.000 godina na otoku Réunion u Indijskom oceanu.
Iako današnja satelitska tehnologija i seizmički senzori omogućuju praćenje deformacija tla tjednima prije katastrofalnog loma, problem predstavlja činjenica da je većina od stotina aktivnih otočnih i priobalnih vulkana u zemljama u razvoju slabo ili uopće nije instrumentirana. Kataklizmička erupcija podmorja Hunga Tonga-Hunga Ha'apai 2022. godine pokazala je koliko planet još uvijek može biti zatečen silinom oceanskih vulkanskih udara. Pitanje novog megacunamija stoga nije hoće li se dogoditi, već samo kada i gdje.
