Hoće li se na europskim izborima ove godine u Hrvatskoj prvi put otkako se u zemlji provode višestranački demokratski izbori na nacionalnoj razini na prva tri mjesta naći koalicije? I to uz Kukuriku koaliciju i koaliciju okupljenu oko HDZ-a i Savez za Hrvatsku? Lako moguće jer aktualna ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da će se za treće mjesto na predstojećim izborima boriti Hrvatski laburisti – Stranka rada, Održivi razvoj Hrvatske i koalicija stranaka okupljena u Savezu za Hrvatsku. Među njima su trenutačne razlike u postocima podrške dovoljno malene da je svaki rezultat moguć, a nije nemoguće ni da se u tu borbu umiješa još poneka zajednička lista poput koalicije Nacionalnog foruma i HSLS-a. Koalicije bi tako mogle biti pravi hit ne samo na ovogodišnjim izborima hrvatskih članova za Europski parlament, nego još i više na sljedećim izborima za Hrvatski sabor s obzirom da su europski izbori 25. svibnja 2014. svojevrsna proba za sve ono što će se događati uoči i tijekom parlamentarnih izbora za manje od dvije godine. Danas među hrvatskim političkim strankama malo koja želi riskirati samostalnim izbornim nastupom, ali bi se taj rizik mogao isplatiti.

Naime, nisu sve izborne koalicije automatski dobitna kombinacija. Dapače, neke su potencijalno itekako gubitna kombinacija. Dovoljno se sjetiti iskustava s dosadašnjih izbora. Tako je na prvim višestranačkim demokratskim izborima u Hrvatskoj 1990. težak neuspjeh doživjela Koalicija narodnog sporazuma kao uvjetno rečeno treći put između tadašnjeg Saveza komunista Hrvatske – Stranke demokratskih promjena u silasku s vlasti i Hrvatske demokratske zajednice u usponu na vlast. Birači u povijesnom trenutku izbora između dvije konkretne, različite opcije nisu imali potrebe za nečim trećim i nedefiniranim. Taj je neuspjeh ‘soft’ oporbe neprepoznatljive i programski i organizacijski, snažno utjecao na izbjegavanje koaliranja na sljedećim parlamentarnim izborima 1992. što se pak pokazalo politički nepismenim kada je riječ o strankama koje su tada bile oporba HDZ-u. Izborne koalicije polako se vraćaju u hrvatski politički život na izborima 1995. kada drugo mjesto na parlamentarnim izborima osvaja koalicijski Novi sabor okupljen oko HSS-a, a prvi put jedna koalicija pobjeđuje na izborima 2000. kada SDP i HSLS osvajaju većinu saborskih mjesta zajedno s trećeplasiranom Porečkom skupinom (HSS, IDS, HNS, LS). Na izborima 2003. i 2007. HDZ pobjeđuje samostalno dok parlamentarnu većinu ipak osigurava koalicijama s manjim strankama u kojima, dakako, u potpunosti dominira. Na poslijetku, Kukuriku koalicija na čelu s SDP-om osvaja vlast 2011. očito poučena iskustvima s prethodnih izbora na kojima je većina stranaka te koalicije (SDP, HNS, IDS) mogla doći do pobjede potencijalnim zajedničkim nastupom.

Analizirajući rezultate spomenutih koalicija može ih se podijeliti u ‘sinergijske’ kao one koje su dovele do boljeg zajedničkog rezultata (koalicija SDP-a i HSLS-a 2000.), zatim u ‘zbrajajuće’ kao one koje su osigurale izbjegavanje rasipanja glasova, ali ne i učinak veći od zbroja pojedinačnih doprinosa (Kukuriku koalicija 2011.) te u ‘promašene’ kao one koje su izazvale suprotan učinak od maksimiranja glasova birača koje je glavni cilj izbornog koaliranja (Koalicija narodnog sporazuma 1990.). Kojim skupinama pripadaju koalicije za koje će na europskim izborima u svibnju moći glasovati hrvatski birači? Kukuriku koalicija je i dalje manje-više zbroj pojedinačnih rezultata podrške birača u anketama svojih članica. Ako SDP-u i koalicijskim partnerima nije uspjelo ni na izborima 2011. postići bolji rezultat od zbroja rezultata koje su četiri godine ranije postigle članice koalicije samostalnim nastupima, iluzorno je očekivati da će takav učinak postići do kraja mandata. Koalicija okupljena oko HDZ-a također djeluje ‘zbrajajuće’ uz iznimku nastupa čelnice HSP-a dr. Ante Starčević Ruže Tomašić koja je na prošlogodišnjim izborima za Europski parlament zapravo samostalno donijela pobjedu koalicijskoj listi svojim preferencijskim glasovima. Isto će se dogoditi i ove godine te je ustrajavanje Tomislava Karamarka na zajedničkom nastupu s Ružom Tomašić itekako racionalno. I da je trebao birati između njezine stranke i HSS-a, izbor bi bio jednostavan što pokazuje i rezultat prošlogodišnje koalicijske liste HSS-a i HSLS-a koji su zajedno dobili znatno manje nego kada im se zbroje rezultati samostalnih nastupa na izborima 2011.

Savez za Hrvatsku koje predvode HDSSB, HSP i Hrvatska zora – Stranka naroda naoko jest ‘zbrajajuća’ koalicija, ali bi u konačnici mogla postići sinergijski učinak. Nakon niza godina samostalnih nastupa malih stranaka s desnog političkog spektra koje su neprestance dobivale par postotaka glasova kanibalizirajući se međusobno na izborima, Savez za Hrvatsku dokida tu praksu i sve te postotke stavlja na jedan skup. I – što je također bitno – nudi alternativu razočaranim glasačima HDZ-a. Baš kao što laburisti i sve više ORaH daju mogućnost razočaranim glasačima SDP-a i Kukuriku koalicije razlog da ne ostanu kod kuće nego da na izbore izađu. Jesu li pritom laburisti i ORaH mogli sklopiti koaliciju i tako definitivno odlučiti tko predstavlja treću političku opciju u zemlji? Vjerojatno jesu, ali u ovom trenutku Mireli Holy, baš kao što je to išlo na ruku i Dragutinu Lesaru 2011., puno više odgovara samostalan nastup koji će u slučaju dobrog izbornog rezultata etablirati i nju i njezinu novu stranku u budućim pregovorima. Na takav se put mogao odlučiti i Nikica Gabrić sa svojim Nacionalnim forumom jer je novim igračima na političkoj sceni u početku isplativije iskoristi prostor za profiliranje svog programa i ljudi, a ne dijeliti ga sa strankama koje nemaju ni vlastitu ni koalicijsku težinu. Ukratko, za nove je političke stranke najvažnije ispitati vlastiti izborni potencijal, a za postojeće izabrati koaliciju čije je formiranje potaknulo barem dio birača da na izbore izađu upravo zbog te koalicije a ne zbog njezinih pojedinih članica. S obzirom na koalicijsku ponudu u Hrvatskoj bit će podjednako sinergija i – promašaja.