Za roditelja koji se pita zašto njegovo dijete još ne govori, teško izgovara glasove ili se ne uspijeva izraziti, svaki mjesec bez odgovora može se činiti kao vječnost. No, umjesto pomoći, obitelji uglavnom nailaze na liste čekanja, koje traju od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. U mnogim je lučajevima jedino rješenje privatni logoped, koji može osigurati ne samo pravodobnu, nego i redovitu terapiju.

Sada je, međutim, i ta mogućnost dovedena u pitanje. Zbog novih minimalnih tehničkih uvjeta dio privatnih logopeda bit će primoran prestati s radom. Prema anketi Hrvatske asocijacije logopeda poduzetnika (HALP), posljedice bi mogle biti ozbiljne. Privatne logopedske prakse primaju 18.000 korisnika godišnje – ako dio kapaciteta nestane, tisuće korisnika ostat će bez mjesta za terapiju. Obitelji će se preko noći naći pred neizvjesnošću oko toga kada će i gdje njihovo dijete ponovno dobiti potrebnu pomoć.

O situaciji u kojoj su se našli mnogi logopedi i posljedicama za korisnike govori Dubravka Prpić, logopedinja specijalizirana za mucanje koja godinama radi u privatnom sektoru.

Za početak, možete li objasniti u čemu je konkretno problem s novim minimalnim tehničkim uvjetima za privatne logopede? Zašto smatrate da ih je potrebno preispitati?

Ključni problem novih minimalnih tehničkih uvjeta (MTU) leži u tome što oni nisu prilagođeni specifičnostima logopedske djelatnosti niti stvarnim potrebama naših korisnika. Logopedski rad se temelji na komunikaciji, interakciji i specijaliziranim didaktičkim materijalima. U svom radu ne koristimo fiksnu medicinsku opremu poput stomatoloških stolica ili kreveta za nepokretne pacijente.

Upravo zato su nam prostorni gabariti preuzeti od drugih zdravstvenih djelatnosti u praksi nefunkcionalni. Smatramo da nije adekvatno primjenjivati iste standarde na logopedski kabinet i na ordinacije liječnika ili stomatologa, budući da se priroda našeg posla, metodologija rada i oprema koju koristimo bitno razlikuju od tih struka.

Ono što predstavlja još veći problem jest što su uvjeti u praksi su gotovo neprovedivi. Većina privatnih logopeda posluje u iznajmljenim prostorima u kojima je tehnički i pravno nemoguće izvoditi zahvate poput podizanja visine stropa. Poseban izazov predstavlja zahtjev za ugradnjom drugog, odvojenog sanitarnog čvora. U prostorima manje kvadrature – u kakvima logopedi u pravilu rade – ugradnja dodatnog toaleta nije izvediva. S druge strane, pronalazak novog prostora iznimno je težak jer je ponuda na tržištu nekretnina koja bi zadovoljila ovako rigorozne uvjete oskudna.

Anketa koju je provela Hrvatska asocijacija logopeda privatnika (HALP) jasno pokazuje razmjer ove situacije: čak 85 % privatnih logopedskih praksi trenutačno ne zadovoljava navedene uvjete, a 40 % bi zbog toga prestalo s radom. Negativne posljedice već su vidljive. Neke kolegice, koje su ujedno logopedi i psihoterapeuti, zbog nemogućnosti ispunjavanja ovih nerealnih uvjeta već zatvaraju logopedske obrte i orijentiraju se isključivo na psihoterapiju.

U kakvim su prostorima do sada radili privatni logopedi?

Privatni logopedi do sada su u pravilu radili u funkcionalnim, ugodnim i prikladno opremljenim prostorima manjih kvadratura koji su u potpunosti prilagođeni našim korisnicima. Od roditelja redovito dobivamo povratne informacije kako se djeca u našim kabinetima osjećaju ugodno, sigurno i opušteno, što je ključan preduvjet za uspjeh same terapije. Svjesni smo da nam korisnici ne bi dolazili s punim povjerenjem da prostor nije besprijekorno čist, stimulativan i ugodan za rad.

Osim u opremu, privatni logopedi imaju veću fleksibilnost ulagati u vlastitu edukaciju, specijalizacije i stručne tečajeve kako bi korisnicima pružili najsuvremenije pristupe u terapiji. Smatram da je naša najveća prednost to što korisniku možemo pristupiti individualizirano i posvetiti mu dovoljno vremena, bez pritiska i žurbe. Naš najveći kapital su naše stručno znanje i individualni pristup, a ne visina stropova ili broj toaleta u hodniku.

U javnosti se najčešće spominju umivaonik u terapijskoj prostoriji i pristupačnost osobama s invaliditetom. Jesu li to doista ključni problemi ili je riječ o širem skupu uvjeta koji privatnim logopedima otežavaju nastavak rada?

Zahtjev za umivaonikom u samoj sobi za rad slikovito pokazuje nerazumijevanje naše struke. Logopedu umivaonik nije potreban u samoj radnoj prostoriji, dok je sanitarni čvor udaljen svega nekoliko metara. Osim toga, u praksi može biti kontraproduktivan. Primjerice, djeci s poremećajem iz spektra autizma (PSA) ili teškoćama pažnje tekuća voda predstavlja snažnu distrakciju koja ometa i prekida tijek terapije.

Pristupačnost za osobe s invaliditetom naravno nije sporna, ali propisima je potrebna veća fleksibilnost jer nemaju svi korisnici iste potrebe, a mnogi logopedi ionako obavljaju dio rada u patronaži, odnosno u domovima samih pacijenata.

Problem, dakle, nije u jednoj pojedinačnoj stavci, nego u tome što se svi navedeni uvjeti moraju zadovoljiti istovremeno (kvadratura, visina stropa, dva toaleta, umivaonik, prilaz). Nekretnine koje na tržištu zadovoljavaju sve te kriterije prava su rijetkost, a cijena njihova najma za logopede je ekonomski potpuno neodrživa.

'Naš najveći kapital nisu visina stropova ni broj toaleta'

Ako je cilj propisa osigurati kvalitetu i sigurnost usluge, što bi prema vašem mišljenju trebalo promijeniti? Koji su konkretni zahtjevi HALP-a i oko kojih promjena ne namjeravate odustati?

Ako je stvarni cilj propisa osigurati kvalitetu i sigurnost usluge, smatramo da se zakonski okviri moraju temeljiti na realnim potrebama struke. Ministarstvo zdravstva trebalo bi provesti konkretnu stručnu analizu te na temelju stvarnog rada logopeda i potreba naših korisnika utvrditi uvjete koji doista pridonose kvaliteti terapije. Birokracija ne bi smjela diktirati pravila struci bez uvažavanja njezine realnosti na terenu.

Ova se situacija mogla izbjeći jer su članovi Hrvatskog logopedskog društva (HLD), logopedi koji svaki dan rade s korisnicima, još prije punih godinu dana sastavili i Ministarstvu dostavili svoje službene prijedloge. Ti se prijedlozi uvelike podudaraju sa zahtjevima koje danas zagovara HALP, ali ih Ministarstvo nije uvažilo.

Naš ključni zahtjev od kojeg ne namjeravamo odustati jest uvođenje realnih standarda prilagođenih našoj specifičnoj djelatnosti. To podrazumijeva minimalno 10 m² za terapijsku prostoriju, 6 m² za čekaonicu te jedan sanitarni čvor, pod uvjetom da u prostoru rade do tri logopeda u jednoj smjeni. Za usporedbu, trenutačno nam je propisano minimalno 12 m² za terapijsku prostoriju, 9 m² za čekaonicu te dva sanitarna čvora. Ne vidimo kako će dodatni kvadrati unaprijediti terapiju za korisnika.

Logopedi traže promjene: 'Ne vidimo kako će dodatni kvadrati unaprijediti terapiju'

Što bi se dogodilo ako dio privatnih logopedskih praksi ne uspije ispuniti propisane uvjete? Koliko bi to moglo utjecati na korisnike i može li javni zdravstveni sustav preuzeti sve one koji bi mogli ostati bez terapije?

Posljedice donošenja ovakvih propisa bile bi iznimno teške za cjelokupni sustav. Prema provedenoj anketi HALP-a, čak 40 % privatnih logopedskih praksi bit će prisiljeno prestati s radom ako se ovi uvjeti ne promijene. Dok Ministarstvo zdravstva s jedne strane ne pokazuje stvarnu namjeru da izmijeni sporne uvjete, s druge strane ne nudi objašnjenje gdje će i kako oko 7.000 korisnika nastaviti svoju terapiju bez gubitka prijeko potrebnog kontinuiteta.

Iako se u javnosti često navodi plan o zapošljavanju logopeda u sustavu primarne zdravstvene zaštite – što kao udruga apsolutno pozdravljamo – javni zdravstveni sustav jednostavno nema kapaciteta preko noći preuzeti toliki priljev pacijenata. Liste čekanja su već sada preduge, pa umjesto gašenja privatnih praksi moramo učiniti sve da zadržimo postojeće kapacitete. Naš zajednički cilj mora biti širenje, a ne sužavanje mreže, kako bi svako dijete i odrasla osoba u potrebi imali logopeda nadohvat ruke.

S obzirom na moguće posljedice, kakav je trenutačno dijalog s Ministarstvom zdravstva? Jeste li uspjeli doći do konkretnih razgovora i rješenja ili su vaši ključni zahtjevi i dalje bez odgovora?

Sastanak održan 20. listopada bio je naš prvi službeni susret s predstavnicima Ministarstva zdravstva nakon što smo ih pozivali na dijalog i čekali više od godinu dana. Nažalost, tom prigodom nije postignut konkretan pomak. Umjesto jasnih rješenja i uvažavanja argumenata struke, suočeni smo s dugotrajnim administrativnim procedurama dok vrijeme za prilagodbu privatnih praksi neumitno istječe.

Jedini konkretan naputak Ministarstva bio je da se Hrvatsko logopedsko društvo (HLD) i HALP usuglase oko prijedloga uvjeta. Međutim, mi smo to već napravili, i to prije godinu dana na Skupštini HLD-a, nakon čega je Upravni odbor HLD-a te prijedloge i službeno uputio Ministarstvu.

Izražavamo žaljenje što Ministarstvo te prijedloge do sada nije uvažilo, ali i što Upravni odbor HLD-a u ključnom trenutku nije snažnije zastupao interese vlastitog članstva na terenu. Budući da sustavno rješenje još uvijek nije na vidiku, upućujemo javni apel Ministarstvu zdravstva i ministrici Hrstić da se žurno uključe u rješavanje ove krize, prije nego što posljedice osjete tisuće djece koja će se naći na listama čekanja.

Oko 7000 korisnika moglo bi ostati bez terapije

U međuvremenu je osnovana Hrvatska komora logopeda. Kakvu ulogu očekujete od nove Komore u rješavanju ovog problema? Vidite li u njoj partnera za razgovor s Ministarstvom i mogućnost da se propisani uvjeti promijene?

Smatramo zabrinjavajućim što je u Osnivačkom odboru Komore, koji je odlučivao i o njezinom vodstvu, sjedilo 10 predstavnika Ministarstva i 5 članova Upravnog odbora HLD-a. Samo preostalih 5 članova na tu odlučivačku poziciju je stiglo glasanjem članova HLD-a. Uz to, delegati iz Ministarstva nisu transparentno komunicirani širem članstvu HLD-a.

Dodatan razlog za oprez leži u činjenici da vodstvo nove Komore uglavnom čine sadašnji i bivši članovi Upravnog odbora HLD-a. Riječ je o kolegama koji u ključnim fazama donošenja minimalnih tehničkih uvjeta nisu zaštitili interese praktičara na terenu. Zbog toga postoji opravdana bojazan da bi se pasivna politika prema problemima privatne prakse mogla nastaviti i unutar nove institucije.

Unatoč navedenim otvorenim pitanjima, ne odustajemo od dijaloga. Nadamo se da ćemo s novom Komorom uspjeti uspostaviti konstruktivnu suradnju usmjerenu na stvarnu zaštitu interesa svih logopeda u Hrvatskoj, kao i naših korisnika. Na kraju dana, stručnjaci na terenu koji svakodnevno rade u izravnom kontaktu s pacijentima najbolje znaju koji su uvjeti doista potrebni za kvalitetan i siguran rad.

Za kraj, što biste poručili korisnicima logopedskih usluga i roditeljima djece koja su uključena u terapiju, a koji se možda pitaju hoće li moći nastaviti dolaziti svom logopedu? Što mogu očekivati i kako mogu podržati vaše zahtjeve?

Svim roditeljima i korisnicima želimo poručiti da poduzimamo sve pravne i institucionalne korake kako ne bi ostali bez prijeko potrebne terapije. Međutim, situacija je iznimno ozbiljna – mnogi logopedi već dulje od godinu dana intenzivno traže prostore koji bi zadovoljili sve nametnute kriterije, no takvih nekretnina na tržištu jednostavno nema.

Ako se propisi hitno ne izmijene, tisuće korisnika mogle bi preko noći ostati bez logopedske skrbi. Otvara se ključno pitanje kamo će ta djeca otići, s obzirom na to da javni zdravstveni sustav već godinama pati od preopterećenosti i dugih lista čekanja. Posljedice će biti najteže u manjim sredinama, gdje će obitelji, uz višemjesečno čekanje na termin, biti izložene i dodatnim troškovima putovanja u veće gradove te izbivanju s posla i iz škole.

Vjerujemo da se takav scenarij uz dobru volju mjerodavnih može izbjeći, zbog čega od Ministarstva i ministrice tražimo konkretnu reakciju. Roditelji su naša najveća potpora u ovom procesu. Svakodnevno primamo njihove poruke solidarnosti, a više od 1.500 roditelja već je uputilo službena pisma podrške najvišim državnim institucijama. Sve koji žele zaštititi pravo djece na kontinuiranu terapiju pozivamo da potpišu našu peticiju i pomognu nam da se glas struke i roditelja čuje tamo gdje se donose odluke.