Ako je suditi po policijskim statistikama, u Hrvatskoj se događa alarmantan porast pedofilskih zločina. Što se krije iza zabrinjavajuće policijske statistike? Na koji način možete prepoznati i/ili razotkriti ljude nečasnih namjera? Kako zaštiti djecu od njih ili im zaliječiti duboke rane te kako se naš državni sustav nosi s ovom problematikom – samo su neka od pitanja na koja smo potražili odgovore. Da usprkos dobrom zakonodavstvu na mnogim stvarima treba poraditi, govori i pismo jedne djevojčice - žrtve seksualnog nasilja koja se požalila: 'Grozno se osjećam što toliko puta moram govoriti o ovome što mi se dogodilo, kao da sam ja kriva.' Doktorica koja pomaže zaliječiti rane malim žrtvama također ističe kako je nužno da sustav počne žestoko kažnjavati sve one koji znaju ili sumnjaju da netko seksualno iskorištava dijete
Nedavno dovršene operativna akcija 'Nemezida' na području cijele Hrvatske u kojoj je palo pet pedofila, a identificirano je više djece žrtava kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja te je zaplijenjeno gotovo 2.500 fotografija i 3.000 videozapisa zorno govori o ovoj opasnosti. Osim toga alarmantni su i podaci policije prema kojima je u posljednjih dvije godine broj kaznenih djela koja su počinili pedofili porastao za više od 50 posto. Taj znatan porast može se pripisati sve većem broju prijava građana, ali i internetu koji policiji olakšava pronalazak počinitelja.
Seksualni zlostavljači pate od poremećaja u razvoju superega, odnosno savjesti, ističe prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba. 'Misle da ne čine ništa loše, često se opravdavaju time da su djecu htjeli poučiti seksualnosti, da nije bilo penetracije, a pritom ne osjećaju krivnju ni kajanje u zatvoru sve dok terapijom ne shvate što su učinili, a neki se nikada ne izliječe', navodi Buljan Flander. Pritom ističe kako pedofili imaju i beskrajno strpljenje s djecom.
'Najprije emocionalno zavedu djecu pokazujući im da su posebna u njihovim očima, a nakon toga počinju ispitivati granice. Izlažu ih pornografskom materijalu pa ih počinju dodirivati po intimnim dijelovima tijela. Rijetko se upuštaju u potpuni spolni odnos jer znaju da je bolan za djecu te su svjesni da bi djeca to mogla reći roditeljima. Roditelj pedofil šutnju djeteta zna osigurati i prijetnjama da će ubiti drugog roditelja ako dijete kaže istinu. Djeca od sedam-osam godina osjećaju se sudionicima, krivcima i često ne žele reći roditeljima što se događa. Pedofili im uglavnom govore da je to njihova tajna i da nikom ne smiju reći', opisuje ravnateljica način na koji predatori dolaze do svojih žrtava.
Pedofil se najčešće otkriva tek nakon razgovora sa žrtvom
Prema podacima kojima raspolaže Buljan Flander, seksualni zlostavljač, u najvećem broju slučajeva, član je šire obitelji, zatim neka druga poznata osoba, susjed, otac, maloljetni nasilnik, član uže obitelji, a tek je na posljednjem mjestu nepoznata osoba. Čak je 59 posto djece koja su došla u Polikliniku na neki bilo način zlostavljano, a neka su pak djeca žrtve ne jednog oblika zlostavljanja, nego dva i više. 'Posljednjih se godina pojačala javna svijest o zlostavljanju djece, a i nevladine su udruge počele aktivnije prijavljivati takve zločine, pa je broj traumatizirane djece neprestano u porastu', ističe ravnateljica dodajući kako ju je strah pomisliti što bi bilo da ne postoji ustanova poput Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba koja, pored toga što radi s djetetom, komunicira i s policijom, centrima za socijalnu skrb i sudom.
Pedofili su, prema stručnom objašnjenju dr. Ivana Urlića, neuropsihijatra i forenzičara iz splitskog KBC-a te sveučilišnog profesora koji se u svojem radu susretao s pedofilima, osobe s poremećajem seksualnog nagona koji taj poremećaj realiziraju nad osobama nad kojima imaju moć i s kojima su razvile veći stupanj povjerenja koji im dozvoljava veći stupanj intimnosti od onog koji bi bio očekivan.
'Njih uzbuđuje nemoć i strah, ali i nadmoć. Oni se strašno moćno osjećaju u tim situacijama. Ta vrsta bespomoćnosti, vlasti i moći koje imaju nad žrtvama je nešto što je jako uzbuđujuće. Valja napomenuti kako ne postoji karakterističan uzrast kao ni struka niti obrazovanje počinitelja. Ti ljudi nisu bolesni. Oni nemaju psihijatrijsku dijagnozu, no svakako ne možemo reći ni da su normalni u uobičajenom smislu te riječi', mišljenja je Urlić. Usto, splitski neuropsihijatar navodi kako ne postoji test ličnosti koji bi psihijatrima otkrio da je netko pedofil te kako je vrlo teško u razgovoru s odraslom osobom otkriti da je ona pedofil ili silovatelj ako nemamo nikakve podatke u spisu o njemu. 'Razgovor sa žrtvom najčešće otkriva nekoga kao počinitelja seksualnog zlostavljanja', zaključuje Urlić.
Internet kao eldorado za pedofile
Ono što posebno zabrinjava jest kako sve veći broj pedofila, što je pokazala i posljednja policijska akcija, vreba žrtve putem interneta, ponajviše putem društvenih mreža. 'Činjenica je da brojni roditelji teško mogu pratiti razvoj novih tehnologija pa su današnja djeca, spretnija u baratanju internetom, često sama prepuštena virtualnom svijetu. No ono što roditelji mogu jest da djeci usade osjećaj odgovornosti i da međusobno razgovaraju o sadržaju koje mališane zaokuplja na internetu i društvenim mrežama', navodi Buljan Flander dodajući kako za neželjene posjetitelje, seksualne predatore koji vrebaju djecu na internetu pod lažnim profilom, imenom i godinama, i pokušavaju stupiti u kontakt s njima, najprije preko dopisivanja, ključne su fotografije mališana. Roditelji bi trebali znati koje i kakve fotografije djeca stavljaju, smatra ravnateljica, upozoravajući kako djeca ne mogu predvidjeti opasnosti od plasiranja svojih fotografija ako ih se na to ne upozori te kako bi djeci trebalo sugerirati da nekoliko puta promisle je li baš pametno da ta fotografija bude dostupna i vidljiva drugima i idućih godina. 'Moramo ih upozoriti na postojanje posljedica. Djeca sad idu i na virtualno igralište. Kao i u stvarnom svijetu i na internetu vrebaju opasnosti', smatra Buljan Flander. Zabrinjavajući je i podatak kako bi osam posto te populacije otišlo uživo na sastanak s nepoznatom osobom koja im se virtualno dopala, dok bi 18 posto istu stvar napravilo, ali nije dosad imalo priliku.
Ipak, ono najgore ne događa se u virtualnom prostoru. Prošle godine u Hrvatskoj je više nego dvostruko u odnosu na prošlu godinu porastao broj kaznenih djela zadovoljenja pohote pred djetetom i iskorištavanja djece radi pornografije. U velikom su porastu i spolne zloporabe djece mlađe od 15 godina. U odjelu za maloljetničku delikvenciju i kriminaliteta na štetu mladeži i obitelji uvjereni su kako će broj prijava i dalje rasti. Njihovi kolege iz Odjela za visokotehnološki kriminalitet također upozoravaju na poražavajuću statistiku, prema kojoj je najmanje jedno od petero djece koja koriste internet primilo prijedlog ili zahtjev seksualne prirode, ali i da je između 25 i 35 posto djece putem interneta bilo izloženo seksualnim sadržajima. Pritom podsjećaju na MUP-ov gumb za uzbunu, red button, koji omogućuje da jednim pritiskom miša možete prijaviti sve sumnjive i nezakonite sadržaje na internetu.
Djeca-žrtve se osjećaju kao roba s greškom
Ako je pak zlostavljač u svoju mrežu uvukao žrtvu, šteta je nepovratno počinjena jer posljedice seksualnog zlostavljanja ne prolaze same od sebe odrastanjem. 'Djeca rastu i žive s osjećajem srama, krivnje, obilježenosti, znaju se osjećati kao roba s greškom.' Odrastaju s osjećajem da ne zaslužuju dobre stvari u životu', navodi Buljan Flander. Ono što smatra važnim jest da se zlostavljanoj djeci omogući važna podrška okoline te da od okoline i nadležnih institucija trebaju i jasan stav tko je kriv i odgovoran za takvo zlodjelo. Stoga i smatra da u slučaju seksualnog zlostavljanja ne bi smjelo biti zastare. Iako drži da su zakonska rješenja vezana uz seksualna zlostavljanja djece u Hrvatskoj vrlo dobra, štoviše ponajbolja u Europi, napominje da ipak nije dovoljno učinjeno na kriminalizaciji osoba koje znaju ili sumnjaju na seksualno zlostavljanje.
Treba kriminalizirati osobe koje znaju ili sumnjaju na seksualno zlostavljanje, ali šute!
'Osoba koja ne prijavi zlostavljača isto čini kazneno djelo. Ako takva osoba ne prijavi zlodjelo, postaje sudionik u zločinu, ona pridonosi zlostavljanju djeteta. Ona je odgovorna obavijestiti institucije sustava, a sustav je dužan zaštititi dijete', kaže Buljan Flander te dodaje kako do sada nije čula da je netko kažnjen jer nije prijavio zlostavljanje. A zakon je tu jasan i kaže da je za one koji su znali ili sumnjali u seksualno zlostavljanje, a nisu ga prijavili, predviđena kazna zatvora do tri godine. Ono što u pojedinim slučajevima zabrinjava Buljan Flander jesu metode razgovora sa zlostavljanom djecom i forenzička ispitivanja budući da se u pojedinim slučajevima dijete ispituje i po desetak puta, što kod njega izaziva dodatne nepotrebne traume, o čemu zorno svjedoči i isječak pisma zlostavljane djevojčice koja piše kako se grozno osjeća što toliko puta mora govoriti o tome, kao da je upravo ona kriva. Također, bilo je i slučajeva da zbog neadekvatnog prostora u policiji zlostavljano dijete susreće sa zlostavljačem.
Zakon je dobar, no nužna je kvalitetnija terapija
Da je naš kazneni zakon dobro ustrojen, misli i doc. dr. sc. Ivana Milas Klarić, pravobraniteljica za djecu, koja smatra da je potreban veći broj prijava seksualnog nasilja iako smo svjesni da prijava i procesuiranje može biti dodatno traumatsko iskustvo za žrtvu. Malen broj prijava policiji utječe i na rad pravosudnog i kriminalističkog sustava u provođenju postupka, osudu i kaznu počinitelja te na nepostojanje servisa za pomoć žrtvama seksualnog nasilja, kao i na nedostatak terapijskih programa za rad s nasilnicima. 'Osim toga, malen broj prijava seksualnog nasilja stvara lažni osjećaj da se radi o obliku nasilja koji je iznimno rijedak i ne treba biti u značajnijem fokusu društvenog interesa. Veći broj prijava pružit će jasniju sliku o rasprostranjenosti seksualnog nasilja u zajednici, o počiniteljima te obrascima ponašanja počinitelja koji su ponovili zločin, ali i dovesti do otvaranja potrebnih servisa za pružanje pomoći žrtvama seksualnog nasilja', ističe Milas Klarić.
Sve to, navodi pravobraniteljica, dugoročno utječe na razvoj različitih prevencijskih programa, kako za mlade i društvo u cjelini tako i na dodatnu, fokusiranu edukaciju i senzibilizaciju za stručnjake i stručnjakinje koji se bave ovim problemima.
'Veći broj prijava moguć je samo ako kao društvo učinimo sve što je u našoj moći da žrtvama seksualnog nasilja olakšamo svaki korak u procesu prijave seksualnog nasilja, osiguramo im odgovarajuće mehanizme zaštite i pomoći te da počinitelj dobije zasluženu kaznu. 'Dostupnost i kvaliteta servisa za žrtve seksualnog nasilja važna je ne samo iz humanih razloga, nego i zbog osnaživanja i podržavanja žrtava da prijave nasilje. Žrtve imaju malo izbora bez odgovarajućih servisa i osiguranja zaštite', zaključuje dječja pravobraniteljica i upućuje na nedavno usvojeni Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja koji je jedan od najznačajnijih koraka u osiguravanju standardizirane i učinkovite pomoći i potpore žrtvama seksualnog nasilja prilikom prijavljivanja i procesuiranja seksualnog nasilja.
