Otkako je francuski predsjednik Emmanuel Macron prošli tjedan najavio da će priznati državu Palestinu, zakotrljala se prava diplomatska lavina. Najava države s najvećom židovskom i muslimanskom zajednicom u Europi i stalne članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN) dakako ima posebnu težinu, pa ne čudi to da su se u isti vlak samo nekoliko dana poslije ukrcale i Britanija, Kanada i Malta, a zasigurno neće ostati samo na tome.

Macronov zaokret prvi je veliki antipod SAD-u po pitanju sukoba između Izraela i Palestine na Zapadu te svjedoči o sve većoj razlici između europskog i američkog pristupa onome što se trenutačno događa na Bliskom istoku. Mišiće SAD-u pokazuje i Kanada, a britanski premijer Keir Starmer, koji se dosad protivio 'simboličkoj politici' i zapravo nerado kontrira Donaldu Trumpu, pod pritiskom svoje stranke dao je ultimatum Netanyahuu. No kakve god kalkulacije bile uključene u te odluke, do njih je došlo uslijed nezapamćene humanitarne katastrofe u Gazi, u kojoj iz dana u dan djeca umiru čekajući na hranu.

Ukupno je dosad gotovo 75 posto članica UN-a priznalo državnost Palestine. Na razini EU-a prva je to napravila Švedska tek prije godinu dana, nakon čega joj se pridružilo još devet zemalja, među kojima i susjedna nam Slovenija, a potom je otišla i korak dalje te uvela embargo na slanje oružja Izraelu.

I dok Macron nastoji povesti Europu prema odlučnijem djelovanju, Njemačka zbog povijesnih razloga i odnosa s Izraelom još zazire od priznanja te države prije nego što se uspostavi mir, a takav stav ima i Italija. Hrvatska se tako sada našla između dvije vatre, tradicionalnog partnerstva s Berlinom i političkog autoriteta Pariza.

O mogućim implikacijama Macronove najave na ostale zemlje Europske unije i o tome kako bi se Hrvatska trebala postaviti, razgovarali smo s uglednim profesorom Brankom Caratanom, stručnjakom za međunarodne odnose.

Politička kalkulacija vs. moral

Na hrvatskoj političkoj sceni inicijativa o priznanju državnosti Palestine još uvijek je rezervirana samo za oporbu, no Caratan smatra da je sadašnja situacija takva da nameće zauzimanje pozicije.

'Plenković će osluškivati i onda će se priključiti onome što bude dominantniji stav. Ali ovo je definitivno moment u kojem se stvari mogu preokrenuti. Ako ide Švedska, pa Francuska, ako sada idu i Britanija, Kanada... To će sve morati imati utjecaj. Hrvatska se ne treba ustručavati napraviti ono što je ispravno. Dok nismo vidjeli ovo što smo sada vidjeli u Gazi, mogli smo čitati novine i imati neki svoj stav. Ali sada savjest mora biti uključena, a na kraju krajeva i politička racionalnost', kazao je Caratan za tportal.

Profesor dodaje da je ovo što se događa u Gazi djelovalo kao šok na međunarodnu zajednicu jer se do sada pravila da ništa ne vidi.

'Slike koje su se pojavile su jezive, tako da su i oni koji se nisu zanimali za to sada vidjeli o čemu se tu radi', kaže Caratan, dodavši da su se i Europa i Hrvatska do sada ponašale vanjskopolitički sterilno.

'Kratko rečeno, sramota je europskih političara što kasne s odlukom o priznanju Palestine. Nisu se htjeli miješati i ne bi se htjeli miješati. Međutim sada je stvar dogorjela. Odugovlačenje nije samo moralni defekt, nego je produživanje agonije i to za Palestince, za izraelsku populaciju, za Bliski istok u cjelini i za globalnu politiku', ističe on.

Vrijeme je da Europa pokaže mišiće

Caratan napominje da američki predsjednik Donald Trump ima pravo kada kaže da Macron ovim potezom neće ništa odmah postići, no smatra da je ovim činom pokrenut proces koji neupitno može dovesti do mira na Bliskom istoku.

'Možemo se zapitati hoće li Europa, Kanada, arapske zemlje, Južna Amerika, Kina i druge moći utjecati na realizaciju rješenja ako mu se SAD protivi. To je pitanje u kojem se može povući paralela i s Ukrajinom', kaže on.

Jasno ističe da bez uspostavljanja dviju država mira na Bliskom istoku neće biti, no sada je glavno pitanje može li se vanjska politika svoditi na kratkotrajne političke kalkulacije ili vanjska politika svih zemalja, a posebice europskih, ima elemente morala.

'Ako ima elemente morala, onda Europa ne može ostati po strani, nego mora preuzeti inicijativu. Ona bi na neki način mogla biti vojni garant sa svojim mirovnim snagama na granici te dvije države i garantirati mir na tom prostoru. Jer je očito da u SAD-u još uvijek ne postoji većina koja bi podržala takvu soluciju', kaže Caratan.

No profesor smatra i da su ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku svojevrstan test koherentnosti Starog kontinenta.

'Ako Europa želi biti prosperitetna zajednica država, mora imati inicijativu i u postizanju mira u Ukrajini i na Bliskom istoku. Ako to nije u stanju, onda bitno slabi koherentnost europske zajednice, a ugrožava se i sama njezina koncepcija, zamišljena kao zajednica država koje tijesno surađuju u mirnodopskim uvjetima.'

Ovakva situacija je puno opasnija za Židove u svijetu

Dodaje da je bilo trenutaka u kojima je izraelski premijer Netanyahu, kada je bio stisnut, pristao na varijantu dvije države, no od toga bi odustao kada bi se ohrabrio.

'Danas on očito ne samo da odustaje od toga, nego je glavnina njegove politike projekt Velikog Izraela, dakle nešto puno opasnije. Neriješenim konfliktom Izraela i Palestine, čitav Bliski istok postaje globalni politički problem. Kao drugo, to je problem i za židovske zajednice u Europi i SAD-u, jer će sada sigurno biti izložene pritisku ne starog antisemitizma konzervativno-desnog tipa, nego onoga koji će biti oslonjen na islamski fundamentalizam i terorizam, a koji se proizvodi iz dana u dan', kaže Caratan.

Za židovsku zajednicu u Izraelu situacija je pak izrazito teška jer živi u uvjetima permanentnog ratnog stanja.

Događa se miloševićevski paradoks

Netanyahu u posljednje vrijeme ima problema i s regrutacijom vojnika, a gledamo i prosvjede građana na ulicama Izraela. I tu, kaže Caratan, dolazimo do svojevrsnog paradoksa trenutne situacije.

'Politika Netanyahua dovela je do toga da će pitanje realizacije palestinske države postati ključno pitanje današnjice. On je svojim nepromišljenim potezima kompromitirao svoju politiku do te mjere da svijet više ne može ostati indiferentan', kazao je, povlačeći paralelu sa Slobodanom Miloševićem, a koji je bitno pridonio stvaranju kosovske države, kao i hrvatskoj nezavisnosti.

'Poznajem mnoge hrvatske unitariste koji su nakon Miloševića postali žestoki borci za hrvatsku nezavisnost. Tako se nešto događa i s Netanyahuom zbog njegovih nepromišljenih poteza', zaključno će Caratan.