Ukrajina i Moldavija završile su provjeru usklađenosti svojih zakona s europskom pravnom stečevinom. Crna Gora zatvorila je 18 od 33 pregovaračka poglavlja, a Albanija se nada završetku pregovora do 2027. Sve su te zemlje siromašnije, institucionalno ranjivije ili bliže Rusiji nego Island – i sve žele u EU.

Island, bogatiji i stabilniji od većine članica, rekao je 'ne'. Na referendumu 29. kolovoza 52,8 posto birača odbacilo je ponovno otvaranje pristupnih pregovora, dok ih je 47,2 posto podržalo. Zemlja ostaje u Europskome gospodarskom prostoru i Schengenu te zadržava pristup jedinstvenom tržištu.

Zašto je Island rekao ne?

Za države poput Ukrajine i Crne Gore članstvo znači geopolitičko uporište, pristup fondovima i okvir za reforme koji otežava političko nazadovanje. Island već uživa većinu gospodarskih prednosti preko Europskoga gospodarskog prostora, dok mu sigurnost jamči NATO.

‘Koristi od članstva drukčije su za bogate zemlje koje su već snažno integrirane’, rekla je za Euronews Tinatin Akhvlediani, voditeljica programa proširenja u Centru za europske političke studije (CEPS).

Islandu je tako ponuđeno ponajprije mjesto u europskim institucijama u zamjenu za dijeljenje dijela suvereniteta. ‘Zemljama koje već imaju blagostanje, stabilnost i pristup tržištu EU mora ponuditi uvjerljivije političke razloge za članstvo’, objašnjava Akhvlediani.

Zagovornici članstva upozoravali su na kamatnu stopu islandske središnje banke od osam posto, nasuprot 2,25 posto Europske središnje banke, kao i na rastuće napetosti na Arktiku. Promijenjeni odnosi sa SAD-om, rat u Ukrajini i sve izraženije nadmetanje na Arktiku vratili su pitanje članstva na dnevni red, ali sigurnosni argument nije bio dovoljan.

Presudilo je ribarstvo

Oko 90 posto islandskih ribarskih tvrtki protivilo se članstvu jer nisu željele nacionalne vode podvrgnuti zajedničkoj ribarstvenoj politici EU-a. Akhvlediani ističe da ribarstvo na Islandu nije samo gospodarska grana nego i dio nacionalnog identiteta.

‘Birači geopolitičke rizike uspoređuju s vrlo konkretnim domaćim interesima. Islandu su ribarstvo i suverenitet bili neposredniji i politički važniji od šireg argumenta za dublju europsku integraciju’, kaže.

Finski europarlamentarac Mika Aaltola iz Europske pučke stranke upozorava i na poljoprivredu. Islandsko ovčarstvo, proizvodnja mlijeka i uzgoj u staklenicima zaštićeni su visokim carinama koje bi europska pravila promijenila. ‘Primarna proizvodnja u surovim uvjetima pitanje je opstanka, a o pitanjima opstanka ne odlučuje se zajednički’, poručuje.

Bruxellesu srušene nade

Bruxelles se nadao da će islandsko ‘da’ pokazati kako EU može privući bogatu i stabilnu demokraciju, a ne samo države kojima trebaju sigurnost, novac i reforme. Takav bi ishod, uz napredak Crne Gore, olakšao predstavljanje proširenja skeptičnim članicama.

‘To nije dobra vijest za priču o proširenju, ali nije ni odbacivanje europskog projekta’, ocjenjuje Akhvlediani. Rezultat ipak potvrđuje ograničenje bruxelleske ponude: gospodarska integracija ne vodi automatski prema političkoj.

Island nije jedini

Island pritom nije jedina bogata europska država koja bira ostanak izvan EU-a. Norveška je preko Europskoga gospodarskog prostora preuzela oko tri četvrtine europskih propisa, ali članstvo podržava samo 37 posto građana, dok mu se protivi 49 posto. Norvežani su ga već odbili na referendumima 1972. i 1994. godine.

Švicarska, umjesto traženja mjesta u europskim institucijama, produbljuje bilateralne odnose s Unijom. Bogate države izvan EU-a imaju ono što siromašnije kandidatkinje nemaju: održive alternative koje im donose većinu gospodarskih koristi bez političke cijene punopravnog članstva.

Upozorenje ili islandska posebnost?

Christine Leuchtenmüller iz Zaklade Konrad Adenauer upozorava da je Island specifičan slučaj, obilježen desetljećima prijepora oko ribarstva i suvereniteta. Referendumski rezultat, smatra, više govori o islandskim okolnostima nego o proširenju EU-a u cjelini.

Akhvlediani ipak vidi pouku i za Norvešku. ‘EU ne može pretpostaviti da će duboka gospodarska integracija prirodno dovesti do političkog članstva. Ključno je pitanje koju dodatnu vrijednost punopravno članstvo nudi u odnosu na postojeće aranžmane.’

Za Ukrajinu, Moldaviju i zapadni Balkan odgovor je jasan: sigurnost, fondovi i učvršćivanje reformi. Za Island, Norvešku i Švicarsku računica je složenija. Bruxelles zato mora jasnije objasniti vrijednost političkog utjecaja, sudjelovanja u odlučivanju i veće težine u europskoj sigurnosnoj arhitekturi.

Podjela nije jednostavno između zagovornika i protivnika EU-a, nego između utjecaja unutar bruxelleskih institucija i zadržavanja kontrole izvan njih. Želi li ostati privlačan geopolitički projekt, Unija kandidatima mora objasniti ne samo što moraju učiniti kako bi joj pristupili nego i što zauzvrat dobivaju.