Prije točno 50 godina, 10. rujna 1976. u 11 sati i 16 minuta, na nebu iznad Vrbovca, na visini od 10 tisuća metara, dogodila se jedna od tada najstrašnijih i najtragičnijih do tada u Jugoslaviji i Europi.

Padaju ljudi s neba

U sudaru dvaju putničkih aviona, DC-9 slovenskog čartera Inex Adria Avioprometa, koji je letio na liniji Split – Köln- Bonn, i Tridenta 3B British Airwaysa na letu iz Londona za Istanbul, život je izgubilo 176 ljudi.

'Čuli smo grmljavinu i požurili se na livadu pokupiti sijeno kada je nekoliko metara ispred mene palo tijelo djevojčice. Za njom su padali kovčezi, a malo dalje jedan čovjek', posvjedočila je kobnoga dana za Večernji list mještanka Gaja Ljuba Pankretić.

Britanskim avionom upravljao je kapetan Dennis Tann Victor (44), pilot s gotovo dvadesetogodišnjim stažem u British Airwaysu, dok je za komandama DC-9 bio Jože Krumpak (51), iskusni pilot iz Rogaške Slatine.

'Mogućnosti identifikacije onda su, u odnosu na danas, bile primitivne. U avionu iz Splita bili su uglavnom Nijemci koji su se vraćali s odmora i par naših ljudi, dok su u britanskom bili uglavnom Englezi. Došla je ekipa iz Engleske za identifikaciju i imali su status zubala svih putnika. Oni su završili identifikaciju dva dana prije ekipe koja je radila identifikaciju ljudi iz našeg aviona jer Nijemci nisu imali takve premortalne podatke', ispričao je Dušan Zečević, profesor sudske medicine, u dvodijelnom dokumentarcu Arsena Oremovića posvećenom tragediji u serijalu 'Nesreća'.

Pogreška očiju sa zemlje

Istraga je pokazala da greške pilota nije bilo i da je do nesreće došlo zbog pogreške očiju sa zemlje - zagrebačke kontrole leta.

Ona je prekasno javila jednom od aviona da se ne podiže na visinu na kojoj je već bio drugi. Da je informacija kontrole leta do aviona došla nekoliko sekundi ranije, nesreća bi vjerojatno bila izbjegnuta. Točkice koje na radaru kontrole leta predstavljaju avione nestale su. DC-9 lijevim je krilom presjekao Tridentov kokpit i prednju putničku kabinu. Pad aviona, koji su trenutak prije sudara letjeli brzinom od oko 900 km/h, bio je stravičan, a dijelovi i tijela bili su razbacani u krugu od desetak kilometara. U akciju raščišćavanja i potrage za eventualnim preživjelima i crnim kutijama krenulo je oko 1200 ljudi.

Dragan Vicković, televizijski novinar koji je izvještavao o nesreći, u spomenutom dokumentarcu kazao je kako je deset dana nakon nesreće uzimao tablete za smirenje i da mu je miris kerozina dugo ostao prisutan.

U konačnici, istraga je dovela do optužnice protiv osam ljudi. Osim prvooptuženog kontrolora leta Gradimira Tasića, na optuženičkoj klupi našli su se i načelnik Centra Ante Delić, njegov zamjenik Milan Munjas, šef smjene Julije Dajčić te kontrolori Mladen Hochberger, Nenad Tepeš, Bojan Erjavec i Gradimir Pelin.

Na kraju je krivim proglašen samo Tasić (28) i osuđen je na sedam godina zatvora, ali mu je kazna kasnije, nakon pritiska i peticije kolega, smanjena te je odležao dvije godine i tri mjeseca.

U to vrijeme, valja napomenuti, područje zagrebačke kontrole zračnog prometa bilo je jedno od najprometnijih u Europi, usprkos tome što ga je nadzirao premalen broj loše opremljenih kontrolora. Tasić je tada tri dana zaredom radio dvanaestosatnu smjenu, a kontrolori su nerijetko pratili između deset i dvadeset aviona istovremeno. Nesreća kakva se, na takav način i uz takvu seriju pogrešaka, prije pola stoljeća dogodila iznad Vrbovca danas se, smatraju stručnjaci za zrakoplovstvo, zbog tehnologije i poboljšanih sigurnosnih mjera ne može dogoditi.