OD DVA MJESECA DO DESET GODINA

S kojim zanimanjem ćete najkraće čekati na posao?

Bionic
Reading

Na Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ) u protekle četiri godine nije stigao ni jedan jedini zahtjev za zapošljavanje majstora mlinara, urara, obućara, zlatara, staklara, graditelja plastičnih plovila, krojača muške odjeće, brodostolara i građevinskog stolara. No, postoje zanimanja za koja je izuzetno lako naći posao

Zanimanja (SSS) s kojima se najmanje čeka na posao

1. barmen − 2,1 mjesec;
2. recepcionar – 2,3 mjeseca
3. domaćica zrakoplova – 2,4 mjeseca
4. vozač posebnih teretnih vozila – 2,5 mjeseci
5. kuhar majstor – 2,5 mjeseci

Osim njih, ni jednom nisu traženi ni vlakovođe, željeznički kondukteri, kišobranari, torbari, dimnjačarski poslovođe, specijalizirani drvorezbari i specijalisti strojari parnih turbina. Zbog sve većeg razvoja tehnologije gotovo su izumrla brojna zanimanja, pa tako na burzi rada posao najdulje u prosjeku čekaju rukovatelji u tkanju − rekordnih 120,5 mjeseci ili više od 10 godina, slijede izrađivači donjišta obuće s prosječnih 116 mjeseci, te rukovatelji obućarskih strojeva s prosječnih 110 mjeseci.

Sve manje poslu se mogu nadati rukovatelji u predenju i naknadnoj obradi tekstila, drvotokari, majstori kovinotokari, mehaničari uredskih strojeva, ručni slagari te rukovatelji u kartonaži, koji na posao u prosjeku čekaju od tri do čak osam i pol godina. Za razliku od spomenutih zvanja sa srednjom stručnom spremom, najmanje vremena na posao čekaju barmeni − 2,1 mjesec, recepcionari 2,3 mjeseca te, primjerice, domaćice zrakoplova − 2,4 mjeseca, piše Slobodna Dalmacija.

Iako su mnoga od tržišno neatraktivnih strukovnih zanimanja nestala iz obrazovnog sustava ili se spojila u jedinstvena − primjerice, u zagrebačkoj Školi za modu i dizajn nekadašnji tkalci, pletači i prelci sada se školuju za jedinstveno zanimanje 'tekstilac' u trajanju od tri godine − teško je oteti se dojmu da u usklađivanju obrazovnih kvota i potreba tržišta rada i dalje vlada kaos.

'U posljednje dvije, tri godine Hrvatska obrtnička komora (HOK) sudjeluje u određivanju upisnih kvota na način da školama dostavlja broj slobodnih naučničkih mjesta, na temelju kojih su ravnatelji određivali planirani broj učenika. Nakon toga se u županijskim uredima usuglašavao plan upisa u školama na području jedne županije te se potom slao Ministarstvu obrazovanja, koje za upise u programe obrazovanja za vezane obrte mora tražiti suglasnost Ministarstva obrta.

Međutim, posljednjih smo godina svjedoci da se u većem broju županija plan upisa više ne usuglašava s područnim obrtničkim komorama, a Ministarstvo obrazovanja ne uvažava prijedloge iz resora obrta vezano uz upise'. upozorava Mirela Lekić, šefica Odjela za obrazovanje HOK-a, koja ističe da je teško mijenjati upisnu politiku ako ne postoje strateški ciljevi razvoja regije i države.