Godina je 1942. Dvojica studenata Filozofskog fakulteta iz Zagreba su se zaputila u partizane kako bi se pridružili borbi protiv nacista i domaćih izdajnika, potaknuti sve jačom fašizacijom hrvatskog društva. Hodajući u šumi na jednoj zagorskoj gori, studenti su napetu tišinu odlučili prekinuti iskrenim razgovorom.

- A što ako pucajući na naciste i ustaše u šumi slučajno ubijemo neku srnu ili drugu životinju?

- Onda ćemo je pojesti?

- Pojesti?! Da jedemo mrtve životinje? Pa zar ćemo tako izdati svoje ideale samo zato da bi porazili najgore moguće snage u društvu, taj grozni klerikalni fašizam!

- U pravu si, to je specizam, ne možemo ni slučajno ubiti ni jednu jedinu životinju dok se borimo protiv nacista. Imamo više nego dovoljno mogućnosti pasti travu, guliti koru s drveća, a tu je uvijek naravno i tofu.

- Uostalom, je li pucanje uopće ekološki? Što ako oštetimo i neko drvo svojim mecima? Nisu li meci od nekog metala, pa zar želimo u prirodi ostaviti takvo zagađenje?

- Ali nacisti pucaju na nas iz svih oružja, njih uopće nije briga hoće li rafalima pokositi neko žbunje i gnijezdo malih fazana u njemu…

- Baš zato ne smijemo odgovoriti oružjem i mecima, moramo pokazati da smo bolji od njih. Pobijedit ćemo naciste tako što ćemo ih zasuti ružinim laticama ali kad otpadnu s cvijeta, jer ne možemo čupati latice kako ruže ne bi boljelo.

- Ali ne možemo to valjda sve sami?

- Naravno da ne! Napisat ćemo proglase, naravno dvorodno i s donjim crtama, tako da što većem broju ljudi budu razumljivi kako bi nam se priključili u borbi otpalim ružinim laticama protiv nacista i ustaša. Bit će to besmrtne parole, svi građani_ke će nam se odmah pridružiti!

- To s ružinim laticama ipak ima u sebi element mikroagresije - svaki put kad spomeneš ružu, ja se sjetim da ona ima i trnje i to mi je baš jako triggering. Ne osjećam da je tako moguće stvoriti siguran prostor bez diskriminacije ako će u njemu biti dopušten pristup i ružama.

- Ako nas fašisti napadaju tenkovima, možda bi i nama trebali tenkovi da odgovorimo?

- Pih! Ako možeš pristati na to da ćeš koristiti stroj koji pojede toliko benzina i koji jako zagađuje okolinu a kako bi mogao ravnopravno odgovoriti na fašističku prijetnju, možda ovo ipak nije tvoja strana. Događa se fašizacija društva koja je možda i tebe zahvatila?

- U redu, ne treba nam tenk, možemo uzeti vile u ruke i u napad!

- Vile? Od drveta? Ti bi dakle posjekao neko drvo da napraviš vile kojima ćeš napadati fašističke tenkove? A što će biti s planetom ako tako budemo sjekli drveće?

- A što će biti s planetom ako njime vladaju fašisti? Pa ako ne možemo naciste napasti ni vilama ni otpalim ružinim laticama, čime onda možemo?!

- Prestani tako agresivno komunicirati sa mnom, verbalno si nasilan.

- Možda nam treba medijacija? Bio sam jednom na odličnoj radionici za medijaciju, to baš pomaže kad ljudi nisu u stanju jasno i argumentirano iznositi svoje stavove i ideje, pa da barem govore o tome kako se osjećaju, bez obzira ima li to ikakve veze s temom rasprave.

- Potrebna nam je etika brige, moraš shvatiti da je svaka osoba ranjiva.

- Da, to je jasno, ali koliko je sve to uopće važno dok smo suočeni s moćnim, totalno zlim neprijateljem? Zar nam nije cilj pobijediti?

- Pobjeda je za luzere!

- Dakle, naš je cilj boriti se protiv ustaša tako da izgubimo?

- Cilj?! Kako kapitalistički od tebe! Ti želiš postići neki cilj?! Još malo ćeš mi reći da treba biti efikasan i organiziran! Sramota. Ono što mi trebamo napraviti jest napisati otvoreno pismo nacistima u kojima ćemo im reći da živimo u stalnom strahu od njih i zahtijevati da to promijene.

- Ali to su nacisti, kao da će njih biti briga što mi zahtijevamo…

- To gore po njih! Onda ćemo organizirati radionicu nenasilne komunikacije pa će vidjeti svog boga.

- Dobro si se sjetio toga. Doista, nitko ne može preživjeti radionicu nenasilne komunikacije, samo trebam na nju dovesti naciste koji će ubrzo posve izluditi i poubijati se pred našim očima.

- Vrlo moguće. I nehijerarhijsko djelovanje, umrežavanje i stvaranje komunikacijskih platformi sve su stvari koje normalnog čovjeka tjeraju na suicid.

- Normalno?! Koristiš riječ 'normalno'? Jasno ti je da je u korijenu te riječi 'norma', dakle ono što ljude ugnjetava.

- Da, no može li se posve realna, opipljiva diskriminacija u društvu srediti tako što se proskribiraju sustavno pojedine riječi?

- Pa to je i jedini način ako si politički korektan. Nemoj mi sad krenuti s onom pričom da je politička korektnost samo jedna od mogućih metoda, a ne vrijednost sama po sebi. Važno je boriti se protiv posljedica, a ne trošiti se na uzroke. Ako je tebi riječ 'normalno' normalna, onda trebaš čekirati svoje privilegije.

- Više sam išao u pravcu toga da svi ljudi za sebe, bez obzira na to kako različiti bili, smatraju da su normalni. Zato ako kažemo da smo mi normalni ljudi koji se bore za druge normalne ljude, možda će nam se mnogi drugi normalni ljudi pridružiti.

- Ljudi ili osobe?

- Što je ono ispravno? Nismo li svi ljudi?

- To je tako opresivan stav. Ali ne bih o tome više, uznemiravaju me ta tvoja ideološka zastranjivanja. Kao da pokušavaš misliti vlastitom glavom, umjesto da bespogovorno usvajaš sve ideološke postavke bez propitivanja o tome ima li baš svaka od njih smisla i od kakve je konkretne političke koristi u ovoj situaciji. Zato te podsjećam da nam uvijek preostaje nuklearna opcija u borbi protiv fašista.

- Nuklearna opcija?!

- Ne mislim tu na atomsku bombu, naravno. Nego na naše najmoćnije oružje - plahte. Lancune, kažu valjda u Dalmaciji.

- Plahte su naše najmoćnije oružje?

- Odavno! Nema ničega moćnijeg i pametnijeg u političkoj borbi i suprotstavljanju fašizaciji društva nego uzeti bijelu plahtu i nešto napisati na njoj te onda s još par ljudi otići na neki trg i razapeti tu plahtu da svi vide. Vojna doktrina razapete plahte uvijek postiže da se cijeli prostor oko nje brzo raščisti i da svi ljudi bježe od te plahte. Uostalom, ne vidim uopće što bi se drugačije ili više moglo napraviti od širenja plahte s natpisom negdje vani. Zar išta bolje postoji?

- A čuj, neki petokolonaši će reći da trebamo koristiti najsuvremenije komunikacijske strategije, da treba biti svjestan važnosti stvaranja i funkcioniranja narativa u društvu, da treba što više ljudi dovesti na svoju stranu umjesto stvarati protivnike zbog 10 posto onoga oko čega se ne slažete, a pritom se oko 90 posto ostaloga slažete…

- Ispričavam se, moram te prekinuti. Znam sve te priče, to je jedan tipični izdajnički pragmatizam i osjećaj za političku realnost koji je možda i gori nego sam fašizam. Shvaćaš li što takvi zapravo predlažu? Oni hoće da napravimo 'konkretnu analizu konkretne situacije', kako bi rekao Lenjin te djelujemo pokazujući političku volju za pobjedom, pritom se koristeći oprobanim metodama koje su protiv naših ideala. Nisam lud da idem svijet mijenjati na bolje ako pritom moram zaprljati svoje ruke! Radije ću bez ikakve dvojbe i posve mirne savjesti prepustiti pobjedu fašistima nego ikako kompromitirati moja uvjerenja. Zapitaj se što je važnije - sudbina cijelog svijeta, ili eto da ne pretjerujem, sudbina naše države, ili to da njeguješ svoj fluidni identitet između čovjeka i jednoroga i ne radiš ništa što bi tvoju ideološku svetost dovelo u pitanje.

- Ovo drugo, nema sumnje. Znaš, naporna je ova antifašistička borba. Em hodamo, em se suočavamo sa svim tim sivim područjima života i politike, em nismo ponijeli tofu sa sobom pa ne znam što ćemo danas jesti.

- Što ćemo sutra jesti?

- Ne znam!

- Sve više se pitam ima li uopće smisla baš otići negdje van boriti se protiv fašista. Osjećam se već nekako beskorisno. Mnogo više sam postizao pisanjem statusa na fejsu. Toliko lajkova i šeranja! Svakim klikom smo sve bliže do uništenja fašizma.

- U pravu si. Tako možemo postići mnogo više. Što mi uopće radimo u ovoj šumi ako možemo lijepo sjediti doma, pisati po fejsu i lajkati? Ne samo lajkati, sad ima još više opcija!

- Ali ako se vraćamo u Zagreb, jasno ti je da pisanje po fejsu ipak neće biti dovoljno samo po sebi da pobijedimo fašiste. Treba pokrenuti i online peticiju!

- Jasno. Moramo napisati i projekt kako bismo dobili sredstva da napravimo brošuru.

- Baš to, čitaš mi misli! Bez brošure nema napretka.

- Kad je napravimo, organizirat ćemo i okrugli stol u Novinarskom domu i predstaviti je.

- Divno! Obožavam ovaj novi plan. Prva točka - status na fejsu. Druga točka - pisanje projekta. Treća točka - pravljenje brošure. Četvrta točka - okrugli stol. Peta točka - konačni poraz fašizma!

- Ne vidim kako bi moglo omanuti.

- Ni ja.