Što može biti dovoljno dobar alibi za neplanirano putovanje preko Atlantika u trenutku kad ste tek došli na postdiplomski studij u Barcelonu? Teta s Brača koja je za vrijeme drugog svjetskog rata završila u Čileu I sad je na samrtnoj postelji, nema vlastitih potomaka pa šalje kartu bilo komu da makar umre uz nekog svog. Netočno. Uspjelo vam je ono što još nikome nije, jednom ste iz dosade zaigrali nagradnu igru dok ste čistili spam poštu I na random je izvuklo baš vas I letite na Cubu. Opet netočno. Čim ste stigli u Barcelonu, onako dobrano ranjeni od prijašnje veze, naišli ste na simpa tipa koji vam je pomogao da nađete sobu u gradu gdje ne poznajete ama baš nikoga, koji je bio jako sladak I strašno ljubazan, s kojim ste zaromansirali, iako ste od samog početka znali da nema ništa od toga jer on već ima kartu u jednom smjeru za Latinsku Ameriku I u jednom od mnogobrojnih skajpanja vam obojici padne suluda ideja na pamet da bi se mogli još jednom vidjeti u Kostariki. Točno. I tu stajem s detaljima o frajeru I krećem s detaljima o jednom od svojih najljepših putovanja u životu.

Kada se odlučite otputovati u bilo koju tropsku zemlju neophodno je provjeriti vremensku prognozu, a prošlogodišnja je prognoza za veljaču bila naklonjenija pacifičkoj negoli karipskoj strani Kostarike. Odluka je pala na Santa Terezu, jednu od prekrasnih kilometarskih plaža na poluotoku Nicoya blizu Malpaisa. Na bajkoviti drveni bungalov, s vlastitim malim botaničkim vrtom I bazenčićem na koji puca pogled iz spavaće sobe dok mi niz vrat kapa najsočniji mango. (Btw ono što nama prodaju pod mango samo se tako zove). To je, priznajte, jedna od onih slika o kojoj ste barem jednom u životu maštali dok ste usred ciče hrvatske zime prelistavali magazine o putovanjima.

Ceviche - peruanski specijalitet rasprostranjen po cijeloj Srednjoj i Južnoj Americi, a sastoji se od marinirane ribe u limi, čiliju i korijanderu serviran s čipsom od platana (vrsta banane na koju sam se žešće navukla).

Non-stop kupanje, pokušaji surfanja, jedenje najfinijeg cevichea, najljepši zalasci sunca koje moje oči vidješe I tako u loop tjedan dana. Bez sata na ruci, a nakon dan-dva I bez mobitela koji bi mogao podsjetiti da se ipak nalazim na planetu Zemlji, da je 2012. godina I da upravo trošim sljedeće dvije stanarine za svoj studentski sobičak u Barceloni. Sad vam je možda jasnije zašto o Kostariki nisam pisala tada. Radi mira u kući. Ipak i moja majka koji put baci oko na ModuKomodu. I nije da sam joj zatajila svoju putešestviju, samo sam izrekla jednu malu dobronamjernu laž. Sad sam se već vratila s diplomom, pa je lako.

Kostarikanci su jako gostoljubiv narod. Pozivaju vas u svoje skromne domove i časte čime imaju vapeći za svakom informacijom izvana jer sami slabo putuju.

Ono što je fascinantno na Kostarici je bogatstvo biljnog i životinjskog svijeta...

i genijalnih plakata. Posebno me se dojmio suptilan način oglašavanja lokalnih izbora i političkih kandidata...

...kao i ova slatka zabrana ljubakanja u jednom ugostiteljskom obrtu.

Čovjek u ovakvom meditativnom okruženju radi stvari koje nikada do tada nije radio. Danima sam prikupljala školjke i materijal koje je izbacilo more i sama izradila 'Čuvare snova'.

Najveća ljulja na kojoj sam se zaljuljala u životu.

Nakon tjedan dana sjevera krenuli smo prema jugu, posjetiti Marijanu koja je taman odbrojavala svoje posljednje dane u Golfitu, snimajući Survivor. To je bilo izvedivo na dva načina; malim propelercem na čiju mi se pomisao ledila krv u žilama iako je vani bilo ugodnih 28, 29 celzijića ili desetak sati tandrkanja autom po bogtiznakakvim cestama. Pristala sam sjesti u taj aviončić sa svega deset putnika I uživala sam kao nikad u životu. Strah od letenja rasplinuo se istog časa kad se propelerac umirio na visini dovoljnoj da se uvjerite zašto Kostariku nisu za ludu nazvali ‘Bogata zemlja’.

I ne lažu kada kažu da u Kostariki ima najviše flore I faune po metru kvadratnom na svijetu. Pod normalno je vidjeti ogromne kornjače koje se žele osunčati na plaži baš pored tebe ili skupine velikih ara koje te salijeću u parovima dok te po nogama škakljuca iguana. I ne lažem ni milimetra. Čekajte tek da dođem do majmuna koji jedu iz ruke.

Čim smo sletjeli dočekala nas je priča da je to isto jutro u Golfitu zaplijenjena fina količina droge I to u istom avionu s kojim smo došli, a na istoj smo pisti na koju smo sletjeli (btw postoji samo jedna pista na cijelom aerodromu) navečer cugali rum s Marijanom I njenom ekipom iz produkcije (hotel u kojem smo bili smješteni nalazio se tik do aerodroma) koji su u nekoliko navrata spomenuli da su oko nas pume, ali da nam neće ništa jer su site. Ko zna da nisu bile site bi li ovce još bile na broju?

Šesnaestogodišnja Kostarikanka s dvogodišnjim sinčićem.

Čim je Marijana snimila zadnju odjavu I objesila mikrofon o klin krenuli smo dalje. U Manuel Antoniu našli smo se s još nekoliko frendova koji su stigli iz Miamija. Među njima I draga prijateljica Iva. I opet sve iovo nanovo.

'Pura vida' je izraz koji lokalci koriste umjesto 'Dobar dan' ili 'Doviđenja', a nakon samo par dana provedenih ovdje počinje zvučati kao kolektivna mantra.

Red kupanja, red hrane, red prirode I sve tako dok se nismo počeli osipati kako je kome bila povratna karta koja je značila povratak u stvarnost. I od tog trenutka počela je moja Barcelona, najljepša godina mog života o kojoj ste se dobrano načitali. Sad znate sve. Dobro, ne baš SVE.

Jedno od pitoresknih mjesta kroz koje smo prošli je i Montezuma...