Pothvat Danijela Borovića, umirovljenog pukovnika koji je svojim preletom iz JNA 4. veljače 1992. stavio Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu u povojima na raspolaganje prvi nadzvučni lovac MiG-21bis, jedan je od najpoznatijih događaja hrvatskog rata za neovisnost, o kojem se istovremeno jako malo zna. Prelet koji je u najkritičnijim trenucima rata bio velik moralni poticaj dugo je i pomno pripreman, a njegov tijek izmicao je kontroli iz sekunde u sekundu. Obitelj Borović pritom je iznijela najveći dio tereta, a njihova sjećanja na događaj napeto je štivo koje je na objavu čekalo više od desetak godina.

Autori kažu da je knjiga u početku pisana za njihove potrebe, bez namjere objavljivanja u javnosti. No kako je iz godine u godinu rastao interes prijatelja i poznanika koji su imali priliku čuti tek dijelove njihove priče, umirovljeni pukovnik HRZ-a i njegova supruga odlučili su svoja sjećanja i objaviti. Objavljivanje knjige, ističu, nije išlo lako jer nitko nije iskazivao poseban interes za financijsku potporu realizaciji projekta. Umirovljeni časnik dodaje kako se godišnjica preleta kojim je Hrvatskoj donio prvi borbeni avion na upotrebu od 2002. do 2017. godine uopće nije spominjala, a kamoli obilježavala na bilo koji način.

Ipak, sve je krenulo prije tri godine, kada je Udruga branitelja Domovinskog rata Plitvička jezera, na čelu s predsjednikom Ivicom Jandrićem i uz potporu načelnika općine Ante Kovača, organizirala svečano obilježavanje jubilarne 25. godišnjice preleta iz podzemne baze JNA Željava kod Bihaća u pulsku zračnu luku. Borović napominje da je nakon upoznavanja sa situacijom ministar obrane Damir Krstičević energično podržao obilježavanje godišnjice događaja koji je najavio početak ustroja lovačke eskadrile HRZ-a, a koja se otada svake godine obilježava u Korenici, sjedištu Općine Plitvička Jezera. Nakon što je ministar podržao dotad učestalo prešućivani pothvat uslijedila je konkretna podrška projektu izdavanja knjige 'Prelet za Hrvatsku'. Pritom su se, dodaju Borovići, iskazali Ličani te su na 28. godišnjicu preleta bili domaćini premijeri knjige u Korenici.

>>> [VIDEO]: Prije 27 godina uništen je vojni mastodont vrijedan milijarde dolara, s kojeg su naši heroji poletjeli u pobjedu

'Bezbednjaci' za vratom

Na pitanje kako je došlo do ideje o izuzetno riskantnom preletu Danijel Borović ističe da je potrebno vratiti se 30-ak godina unazad i zamisliti tadašnju situaciju u kojoj je nalazio kao elitni pilot nadzvučnog borbenog aviona, samim time i pripadnik JNA, koja čuva tadašnju državu Jugoslaviju od raspada, a ta ista vojska više se ne ponaša kao narodna, već naginje velikosrpskoj ideji proširenja granica u vrijeme kada se raspad države nije mogao zaustaviti. 'Bilo je tu i drugih momenata, poput borbenog djelovanja aviona JNA po Sloveniji, što sam uspio izbjeći, pa odvođenja ljudstva s aerodroma usred radnog vremena u Dom JNA u Bihaću na 'prigodno' postavljenu izložbu slika i projekciju filma o ustaškim zločinima u Jasenovcu, a bez spominjanja četničkih i drugih zločina iz tog vremena. Uslijedio je kontakt te kasniji tajni sastanci s osobom koja je održavala vezu sa Zagrebom. Odlučio sam biti 'taj netko' koji će izvršiti prelet kada se za njega stvore uvjeti', prisjeća se pilot.

Za prelet je trebalo mnogo toga detaljno isplanirati i pripremiti. Tadašnjem kapetanu prve klase po činu bivše vojske bilo je najteže biti na aerodromu i vidjeti što se događa s nečim s čime se ne slaže, a mora se ponašati kao da je sve najnormalnije. 'Spoznaja da su 'bezbednjaci' oko nas i da prvenstveno prate pilote unosila je dodatnu nelagodu u sve što smo planirali i radili. Nastavili smo s privatnim druženjima s nekima od kolega s posla, koji su bili raznih narodnosti', otkrivaju nam Borovići na koji su način stvarali privid da je sve u redu, a usput saznavali njima potrebne informacije.

>>> Legendarni hrvatski pilot prisjetio se jedne od najtajnijih akcija u Domovinskom ratu

Velik dio akcije iznio je i njihov tada petogodišnji sin Vanja jer je svojom staloženošću u igri živaca itekako pomogao u podvigu. Supružnici kažu da su uključili sina u akciju kako ne bi slučajno izgovorio nešto što bi ih razotkrilo i poremetilo planove. Pritom su posebnu pažnju posvetili tome kada su išli nekome u goste ili ih je netko posjećivao, a Vanju su pripremili da u igri s djecom ispred zgrade ili u njihovom stanu sa susjedovim sinom, koji je bio Srbin, ne kaže nešto nepoželjno. Borovići se prisjećaju da su do proljeća 1991. redovno posjećivali svoju rodbinu u rodnom Knegincu, a kako je njihov sin to jedva čekao, upozorili su ga da o njihovim planovima ne smije govoriti nikome jer u protivnom više ne bi išao kod djeda i bake.

'Poslije preleta Vanja nije želio nikome govoriti o tome jer je tada to bila naša velika tajna koja se nikome nije smjela otkriti. Zbog cjelokupne situacije koja nas je snašla, kako prije tako i nakon preleta, Vanja je jednostavno morao odrasti preko noći i preskočiti normalno djetinjstvo', otkrivaju nam supružnici i dodaju kako njihov sin ni danas ne govori previše o tom razdoblju života, iako se sjeća većine detalja.

Višemjesečna igra živaca

Borovići su u naumu imali i veliku podršku u prijateljima u čije povjerenje nikada nisu dvojili, a bez kojih bi pothvat bio neizvediv. Jedan od njih bio je obiteljski prijatelj i Danijelov kolega s posla, pilot Miroslav Peris, koji je poginuo 14. rujna 1993. tijekom borbenog leta za Hrvatsku. Peris je, kažu, znao što spremaju od samog početka jer ga je naš sugovornik aktivno uključio u realizaciju znajući da neke korake ne može niti smije poduzeti. Što njih troje spremaju, nisu smjeli znati ni najbolji prijatelji, iako nisu bili vojne osobe. Oni su pak samo znali da Borovići žele u tajnosti napustiti Bihać te su im pomagali u tome.

Za akciju su, pored Perisa, znale samo još dvije osobe - Slavko Hodak, koji je održavao kontakt sa Zagrebom, i nedavno preminuli Drago Lovrić, zadužen za izvlačenje Snježane i Vanje iz Bihaća. U akciji je iz Zagreba sudjelovao također nedavno preminuli Drago Frančišković, tada djelatnik Glavne inspekcije Ministarstva obrane, koji je bio na vezi s Hodakom i pritom vodio operaciju planiranja i realizaciju preleta.

>>> 'Nekad su piloti bježali iz JNA, a danas bježe iz HRZ-a'

Iako je akcija pomno planirana od samog početka, njezin tijek nije nimalo išao po planu. Naš sugovornik je zbog uspješnog izbjegavanja sudjelovanja u ratnim zbivanjima u Sloveniji postao sumnjiv vojnoj obavještajnoj službi koja ga je 'prizemljila', pa je trebalo imati strpljenja i čekati na svoju priliku. Borović kaže da je mjesecima morao glumiti da je sve u redu kako bi opet pridobio njihovo povjerenje, što je njih troje itekako koštalo živaca. Ipak, nakon nekoliko mjeseci pauze Danijel Borović dobiva priliku ponovno poletjeti. Pritom se, ističe, nije radilo o nekakvom novostvorenom povjerenju, već o potrebi posla.

'U vremenima primirja, kojih je bilo puno, trebalo je letjeti radi održavanja trenaže i provođenja obuke mlađih pilota, koji su u zadnje dvije godine raspoređeni na aerodrom Bihać. Nakon odlaska Rudolfa Perešina i isteka zabrane letenja meni i još trojici pilota Hrvata, ja sam kao pilot-instruktor letenja mogao letjeti samo na dvosjedu tijekom obuke mlađih pilota', pojašnjava Borović, dodajući da se prilika za let u jednosjedu ukazala kada je, radi održavanja trenaže, trebalo letjeti noću. Tada su, nadodaje, pretpostavljeni vjerovali da nitko neće ni pomišljati na pokušaj noćnog preleta na neki nepripremljeni aerodrom.

Drama započinje već na stajanci

Drama započinje već na samoj stajanci bihaćkog aerodroma, čiji je dovršetak izgradnje krajem 60-ih godina prošlog stoljeća u današnjem novcu iznosio 80 milijardi dolara. Let je nepredviđeno kasnio, a svaka je minuta kašnjenja prijetila propašću akcije. Na planirani dan preleta već od jutra bila je nepovoljna vremenska situacija, ali glavni junak priče na odustajanje nije pomišljao ni u jednom trenutku. 'Da sam tada odgodio odluku, bilo bi upitno bi li se i kada takva mogućnost ponovila, osobito nakon što sam ranije putem posrednika iz Zagreba dobio informaciju da prelet treba izvršiti maksimalno deset dana nakon međunarodnog priznanja Hrvatske', prisjeća se kasniji zapovjednik 1. lovačke eskadrile HRZ-a.

Iščekujući povoljan trenutak za posljednje polijetanje s aerodroma u podnožju Plješevice, Borović otkriva kako je intenzivno razmišljao o tome što ih čeka. O neizvjesnosti je razmišljala i supruga Snježana koja, uostalom kao ni Danijel, nije znala tko će i kojim putem voziti nju i njihovog sina u nepoznato. Oboje se prisjećaju da su poslije izlaska iz zgrade u kojoj su živjeli krenuli svatko svojim putem, znajući pritom da su velike šanse da nešto krene po zlu i da se možda više nikada neće vidjeti. 'Odluka je bila naša i nije bilo povratka', kažu Borovići u razgovoru za tportal.

Opasnost je na sam dan preleta vrebala iz svih pravaca, počevši od loših meteoroloških uvjeta do zamračenja na hrvatskom teritoriju, koje je onemogućilo orijentiranje tijekom leta. Pored toga, zbog izmjene u kursovima leta prijetila je velika opasnost da našeg pilota obore naši protuzrakoplovci. Hrabri pilot se prisjeća kako se našao u zraku u noćnim uvjetima i bez pomoći bilo kakvog navigacijskog sredstva koje bi mu pomoglo doletjeti na željenu poziciju.

'Bez radioveze i radionavigacijskih instrumenata trebao sam pronaći neosvijetljenu pistu pulskog aerodroma i sletjeti na nju brzinom od 300 km/h. Preostalo mi je samo osnovno - kurs, brzina i vrijeme - ali je problem bio u tome što zbog jake sumaglice i oblaka nisam mogao odrediti točnu poziciju, od koje bih se dalje navodio prema željenom cilju. Nakon lutanja Kvarnerom i neuspješnog pokušaja pronalaska Rijeke razmišljao sam nekoliko puta o katapultiranju iz zrakoplova, ali zbog noći, hladnog mora i spoznaje da nitko ne zna za mene odustao sam od te ideje', otkriva nam hrabri pilot.

Sekunde prije katastrofe

Ipak, u posljednjim trenucima leta, kada je već prijetilo da će avion ostati bez goriva, Borović uočava, kako sam kaže, svjetlo na kraju tunela, koje je dobacivao najobičniji VW Golf. U Puli su zbog njegova kašnjenja uslijed čitavog niza peripetija već gotovo odustali od čekanja da dođe 'taj netko', a njega su od katastrofe dijelile sekunde.

'Na kraju sam ipak ugledao treperavu točkicu u daljini, svoje 'svjetlo života', i uspio sletjeti na tamnu ploču, na pistu koju nisam vidio. Ekipa za doček u Puli već je gotovo odustala jer se nikakav avion nije pojavio u predviđeno vrijeme, a u međuvremenu je pao i mrak. Miroslav Peris je prethodnog dana javio u Zagreb da će avion sletjeti u Pulu u 17.20 sati, ali zbog kašnjenja s punjenjem nakon prethodne dnevne smjene u to vrijeme još nisam ni poletio. U Puli je već zavladao potpuni mrak, a piloti koji su ga čekali na oba kraja piste zaključili su da u tim uvjetima i uz lošu vidljivost nitko ne može sletjeti', precizna su sjećanja Borovića. Da je kasnio još samo koju sekundu, ekipa za doček uz pistu bi se povukla i ne bi mu imao tko signalizirati. Još samo nekoliko minuta leta u potrazi za blijedim svjetlima aerodroma i ostao bi i bez goriva.

Tijekom leta, priznaje Borović, glavom mu je prolazilo bezbroj misli, ali je slijetanje u Hrvatsku donijelo olakšanje i neopisiv osjećaj. 'Uspio sam ostvariti ono što sam mjesecima čekao. Ekipa za prihvat brzo je prislonila ljestve na avion i doslovce me izvukla iz kabine u želji da mi što prije čestita na dolasku', prisjetio se pilot drame koja sretnim slijetanjem u Pulu nije ni upola završila. Pilotova supruga i sin nalazili su se usred opasne avanture na putu iz Bihaća prema nepoznatom. Snježana Borović se prisjeća da je sa sinom iz Bihaća krenula 4. veljače nešto poslije 15 sati, i to policijskim vozilom, u pratnji dvojice specijalaca iz tadašnjeg bihaćkog Sekretarijata za unutarnje poslove koji su s njima prešli najteži i najrizičniji dio puta do Posušja. 'Najprije smo na putu do Jajca morali proći tri kontrolne točke milicije SAO Krajine. Prvu smo prošli bez zaustavljanja, dok smo se na drugoj morali zaustaviti. Zadržali smo se kratko, dok su pripadnici milicije tražili nekakve papire. Najteže nam je bilo kada smo se zaustavili kod Jajca, na trećoj kontrolnoj točki. Zbog velikog broja milicionera SAO Krajine i četnika koji su nam okružili automobil te odugovlačenja u pregovorima s našim vozačem da nas pusti dalje mislila sam da će naše putovanje i završiti', prisjeća se Snježana drame koja se nastavila i dolaskom u Posušje.

Trebala ih je dočekati osoba koja se trebala pobrinuti za njih dvoje, međutim plan je propao jer je ta osoba prethodnog dana smijenjena s funkcije načelnika općine. Preuzela su ih dvojica naoružanih policijskih inspektora iz Posušja koji su ih kasno navečer sretno dovezli do Splita. Naša sugovornica napominje kako im je dvodnevni smještaj pružila obitelj koju su tada prvi put vidjeli u životu, što dovoljno govori o samoj tajnosti akcije u kojoj su sudjelovale osobe koje dotad nisu znale jedne za druge. Dva dana kasnije Snježana i Vanja odlaze u pratnji treće naoružane ekipe do Zagreba. U pratnji dvojice pripadnika Ministarstva obrane u 19.25 sati sretno dolaze do vojnog hotela u Zagrebu, u kojem ih je dočekao Danijel, a koji tek tada dozvoljava objavu informacije o preletu u središnjem Dnevniku HTV-a.

Ponovno zajedno

'Osjećaj da smo ponovno zajedno bio je neopisiv. Bili smo presretni što je našem teškom i po život opasnom putovanju došao kraj i što smo konačno doma', prisjećaju se Borovići. Supruga odvažnog pilota podsjeća kako čitavo vrijeme puta do Splita uopće nije znala je li Danijel uspio poletjeti. Isto tako, Danijel nije znao tko će doći po njegovu obitelj te kojim će se putem odvijati njihovo izvlačenje na sigurno. A najteže mu je bilo to što nije znao jesu li oni uopće krenuli iz Bihaća prije njegova polijetanja.

Borovići u vojnom hotelu susreću Rudolfa Perešina, pilota koji je 25. listopada 1991. preletio iz Bihaća u Klagenfurt. Dvojica pilota znala su se još od prvih liječničkih pregleda u Beogradu 1973. godine, a koje su zajedno obavljali prilikom upisa u tadašnju zrakoplovnu gimnaziju u Mostaru. U Bihaću su živjeli u susjednim zgradama vojnog naselja Harmani, a Danijel nam otkriva da je Rudi večer uoči preleta bio kod njih u stanu te da su Borovići jedini znali da Perešin čeka priliku za taj prvi prelet.

Mada je Borović prvi u ruke Hrvatske vojske uspješno dopremio supersonični lovac, dolaskom u Zagreb i priključenjem 1. lovačkoj eskadrili novonastalog HRZ-a pilotova karijera ne kreće se smjerom kojim to zaslužuje. S kolegama pilotima Ivanom Selakom i Ivicom Ivandićem, koji su kasnije u također spektakularnom preletu osigurali dodatna dva MiG-a, slabo napreduje.

'Mnogi me i danas pitaju kako je moguće da sam za 11 godina službe u MORH-u napredovao za samo jedan čin, od bojnika do pukovnika. Jednostavno, dok su neki ratovali za ovu državu, drugi su grabili pozicije i činove. Od četvorice pilota koji su 'oslabili' JNA za borbeni avion, Perešinu je tek nakon pogibije dodijeljen čin brigadira, a mene su od tada sprečavali u napredovanju još idućih osam godina. Niti Selak i Ivandić nisu bolje prošli, da bi istovremeno neki drugi postali brigadiri i generali. Nitko me ne može uvjeriti da nijedan od pilota koji su tadašnjoj JNA nanijeli značajan moralni, pa i materijalni udarac, nije zavrijedio tijekom karijere postati general Hrvatske vojske. Dapače, možda i sva četvorica', smatra Borović.

Iako bi njegov osobni i obiteljski pothvat u nekim drugim okruženjima zasigurno bio ekraniziran, Borović napušta vojsku. Pritom ni odlazak iz vojske nije prošao bez neshvatljivog poteza resornog ministarstva. Iako je bio na listi perspektivnog kadra, razočaran dugogodišnjim nenapredovanjem, junak Domovinskog rata je pri napuštanju bio primoran potpisati izjavu kojom samog sebe proglašava neperspektivnim. Nemoguće je bilo zaobići pitanje što Borovića najviše boli u odnosu vojske prema njemu, osobito nakon što ju je svojim podvigom trajno zadužio.

'Nakon preleta nisam tražio kancelariju i fotelju, već sam se stavio na raspolaganje Hrvatskoj vojsci sa svim svojim znanjem i sposobnostima. Unatoč vidljivog maćehinskog odnosa prema meni, časno sam odradio sve postavljene ratne i poratne zadaće te uzdignute glave rekao zbogom. U uređenim i uljuđenim vojskama i državama normalno je da se zaslužnim časnicima pred odlazak u mirovinu dodijeli i viši čin, ali tada se toga nije sjetio nitko ni u Hrvatskoj vojsci ni u HRZ-u', zaključuje umirovljeni pilot i neosporno junak Domovinskog rata.