Zašto onda neke zemlje smiju imati nuklearno oružje, a drugima je to zabranjeno?

Odgovor leži u Sporazumu o neširenju nuklearnog oružja (NPT) iz 1968. godine. Riječ je o pravno obvezujućem međunarodnom ugovoru koji većini država omogućuje razvijanje civilnih nuklearnih programa, ali istodobno zabranjuje širenje nuklearnog oružja izvan kruga zemalja koje su ga do tada već imale, piše BBC.

Velika većina zemalja u svijetu potpisala je ovaj sporazum – uključujući Iran. No postoje i iznimke: Izrael, Indija, Pakistan i Južni Sudan nikada ga nisu potpisali, dok se Sjeverna Koreja naknadno povukla iz njega.

Indija i Pakistan nisu bili priznati kao nuklearne sile kada je sporazum stupio na snagu, pa bi se, ako bi ga sad potpisali, od njih očekivalo da se razoružaju. Južni Sudan, kao relativno nova država, zasad nema razvijen nuklearni program.

Izrael, s druge strane, drži se politike „nuklearne dvosmislenosti“, smatrajući to taktičkom prednošću u odnosu na regionalne neprijatelje. Zbog toga ne dopušta međunarodne inspekcije svojih nuklearnih postrojenja, što bi bio uvjet u slučaju potpisivanja NPT-ja.

Mnoge zemlje Bliskog istoka, uključujući Iran i arapske države, dugo su zahtijevale da se i Izrael prisili na razoružanje i transparentnost, smatrajući njegov (mogući) arsenal izvorom regionalne nestabilnosti i sigurnosne prijetnje.

Iran je godinama tvrdio da ne teži nuklearnom oružju i da ga ne posjeduje, iako brojne zemlje nisu uvjerene u isključivo mirnodopske ciljeve njegova nuklearnog programa. Situacija se dodatno zakomplicirala 2002. godine, kada je otkriveno da je Iran tajno razvijao dijelove programa koji nisu bili dopušteni Sporazumom o neširenju. To je pokrenulo višegodišnju krizu koja je, umnogome, dovela do današnjih napetosti.