Ono što su istaknuli svi svjetski mediji, jeb*** velika stvar omogućit će temeljno zdravstveno osiguranje za 32 milijuna Amerikanaca koji dosad nisu bili zdravstveno osigurani. Riječ je o zakonu kojim završava gotovo stoljetna borba za reformu zdravstva u SAD-u, na koju je još 1912. pozvao predsjednik Theodore Rosevelt i koju je odonda htjelo progurati sedam američkih predsjednika. Bezuspješno, budući su svi bili nasukani na snažna lobiranja osiguravateljskih kuća. Samo je protiv Obaminog prijedloga u kampanji lobiranja osiguravateljska industrija uložila oko 300 milijuna dolara.

Upravo je zato srž Obamine zdravstvene reforme preobrazba i sređivanje neobuzdanog osiguravateljskog tržišta, čiji je okrutni ekonomski interes krojio živote milijuna Amerikanaca. Zakon će konačno zabraniti osiguravateljima da odbiju osigurati djecu zbog prethodnih bolesti. Biti bolestan za milijune Amerikanaca značilo je prodati kuću, otići u bankrot ili čak umrijeti bez adekvatne skrbi, budući su osiguravateljske kuće mogle povećati premiju, odbiti pokriti troškove, pa čak i uskratiti osiguranje zbog prijašnje ili kronične bolesti. Ukratko: ostaviti ih na cjedilu kad je najpotrebnije. Od 2014. to više neće biti moguće.

Zakonom se traži i da se svaki Amerikanac osigura, što dijelom kompenzira gubitke osiguravateljskih kuća, no građani će od 2014. moći tražiti savezne subvencije za osiguranje i kupovati police preko granica saveznih država, na burzama osiguranja. Po prvi put u američkoj povijesti, zakon od svih osiguravateljskih kuća traži da 80 posto sredstava premije vrate putem skrbi o osiguraniku.

Ciglama na zdravstvena prava

Iako bi se iz hrvatske perspektive očekivalo da građani neće bacati cigle i prijetit se smrću parlamentarcima koji radnicima ne žele uzeti zdravstveno kada dobiju otkaz, upravo je to ono što se ovih dana opetuje u demokratskim Sjedinjenim Državama. Iako bi se također očekivalo da se ovakvi zahtjevi u parlamentu prihvate jednoglasno, jer tko bi pobogu bio protiv zdravstvenog osiguranja za sve, Obamin prijedlog je jedva dobio potreban broj glasova. Glasovi 40 oporbenih republikanaca u Senatu (uz jedan izdajnički glas za) i 178 u Predstavničkom domu bili su protiv, a zakon je u potonjem domu Kongresa izvučen sa svega sedam glasova razlike.

Konzervativni demokrati do zadnjeg su daha odbijali zakon koji će financirati pobačaj, sve dok američki predsjednik nije kompromisnim uzmakom udovoljio tom zahtjevu. No, ni to nije zadovoljilo 34 demokrata koji su odbili dati podršku stranačkom šefu priklonivši se konzervativnim kritikama.

'Mi ne želimo postati Rusija', ogorčeno tvrde protivnici zakona tvrdeći da njime savezna vlada preuzima zdravstvo, koje čini 17 posto američkog gospodarstva. U mentalitetu individualizma to je nalik upadu na privatno vlasništvo, dakle blasfemija. Guranje državnog nosa u njihove privatne odluke o tome kako će se liječiti za mnoge je Amerikance put u pakleni socijalizam. To da država odlučuje o obvezi poslodavca da plaća zdravstveno, da odlučuje koja vrsta liječenja je prihvatljiva za kojeg građanina, da plaća zdravstveno osiguranje imigrantima, uređuje fiksne cijene za doktore i bolnice i da odlučuje tko ulazi u program Medicaid za siromašnije građane, za mnoge je na tragu uvođenja socijalističkog zdravstva i širi strah da će boljestojeći građani ostati bez kvalitetne zdravstvene skrbi. Zdravstvo je usluga i njihovo je ustavno pravo da kupuju uslugu od koga i kako žele. Sljedeće je da nam zabrane saditi cvijeće koje želimo, uporni su tvrdolinijaši. Ne iznenađuje stoga da je već 13 država diglo tužbu propitujući ustavnost zakona.

Demokrati im odgovaraju da najrazvijenije države svijeta pitanje zdravstvene skrbi ne ostavljaju na (ne)milost slobodnom tržištu i ne tretiraju pacijente kao potrošnu robu. To argumentiraju i činjenicom da Amerikanci troše oko 8.000 dolara po glavi stanovnika na zdravstvo, a pritom u kvaliteti, efikasnosti, dostupnosti i kvaliteti života zaostaju za mnogim kapitalističkim državama. Konkurentnost – da, ali ne na račun najslabijih.

Kako općedostupna zdravstvena skrb košta, vladina subvencija koštat će 940 milijarda dolara u idućih 10 godina. Preskupo, tvrde republikanci. Moguće i isplativo, odgovaraju demokrate. Na skupe planove osiguranja nazvane Cadillac od 2018. uvest će trošarine, na dohodak pojedinaca koji zarađuju više od 200.000 dolara i obitelji koje zarađuju više od 250.000 dolara godišnje uvodi se porez od 2,9 posto. Proizvođači medicinske opreme, farmaceutske tvrtke i osiguravatelji plaćat će nove trošarine, bolnice i starački domovi primiti će 400 milijardi manje dolara u sljedećih 10 godina.

Što je Obama nama?

Argumentima za ili protiv, čini se da SAD nakon 'stogodišnjeg rata' za zdravstvena prava ne dobiva socijalističko, ali se svakako približava socijalnom zdravstvu. S druge strane, iako se po povijesnim i političkom razvoju ni na koji način ne možemo uspoređivati s moćnom američkom nacijom, postavlja se pitanja koja je poveznica reformiranog zdravstvenog sustava SAD-a i Hrvatske?

Čini se da se naše socijalno, a nekad socijalističko javno zdravstvo sve više približava američkim postulatima tržišnog natjecanja. Hoće li oni doći tamo gdje smo mi nekad bili? Posve pouzdano neće. Ovom reformom pokriveni su samo oni najpotrebitiji, dok se na europskom kontinentu prvenstveno radi ratnih trauma zdravstvo smatra svetom socijalnom kategorijom. Država je dužna pobrinuti se za sve svoje građane, postulat je europskog zdravstva. No, zdravlje nije besplatno i financije nisu neograničene.

U Hrvatskoj svaki zaposlenik plaća zdravstvene doprinose za još dvoje nezaposlenih, što je dugoročno financijski neodrživo. No, po udjelu zdravstvene potrošnje, Hrvatska ne zaostaje za dobro razvijem članicama EU-a. U čemu je onda problem? Neracionalna potrošnja, kažu stručnjaci. Iako su nam problemi posve različiti, rješenje djelomično leži u onome u čemu su Amerikanci maheri: povećanje udjela privatne zdravstvene zaštite. Time ne bismo preuzeli, ali bismo svakako nadopunili vlastiti model financiranja zdravstva. Ono što povezuje i američki i hrvatski zdravstveni sustav svakako je uvođenje većeg reda u sustav financiranja, ekonomski rečeno: razrada tržišnog okvira za uspješno poslovanje. Sposobnost vlasti da upravlja reformom. U oba slučaja postiže se zdravije zdravstvo.