LUMEN

Planet Zemlja

22.04.2010 u 14:00

Bionic
Reading

Ovih dana svjedoci smo izrazite aktivnosti našeg planeta. Česti i snažni potresi na Haitiju, u Kini i Čileu izazvali su velike ljudske tragedije i materijalne štete. Erupcija vulkana kod Islanda paralizirala je zračni promet velikog dijela sjeverne polutke. Naš planet kao da nam želi poručiti da je itekako živ i aktivan. Zemlja nikada ne miruje i koliko god zna biti gostoljubiva i lijepa, može biti i vrlo razarajuća i opasna

Već i prije 20. stoljeća primijećeno je da kontinenti izgledaju poput slagalice. Godine 1915. njemački meteorolog Alfred Wegener objavio je teoriju prema kojoj su kontinenti ranije bili spojeni u jedan veliki kontinent. Taj superkontinent nazvan Pangea prije nekih se 180 milijuna godina, u periodu Jura, počeo razdvajati na dva dijela, Lauraziju na sjevernoj zemljinoj polutki te na Gondwanu na južnoj polutki. Prije stotinjak milijuna godina ta su dva superkontinenta počela razdvajanje u današnjih šest kontinenata koji su svoje današnje konture poprimili prije nekih 50 milijuna godina.

Kontinenti se, zajedno s morskim dnom, nalaze na litosferi, stjenovitoj Zemljinoj kori debljine do 200 kilometara. Litosfera se sastoji od niza tektonskih ploča koje plutaju na dubljem sloju koji se naziva astenosfera. Astenosfera je gornji sloj Zemljinog plašta. Relativno je viskozne strukture na kojoj plutaju tektonske ploče litosfere. Dio Zemljine kore između litosfere i astenosfere naziva se Mohorovičićevim diskontinuitetom ili, kraće rečeno, moho slojem, a naziv je dobio po Andriji Mohorovičiću, hrvatskom seizmologu koji je taj sloj otkrio početkom prošloga stoljeća. Moho sloj karakteriziraju veće brzine kretanja seizmičkih valova, što upućuje na različit sastav tog sloja u odnosu na gornje slojeve Zemljine kore.

Tektonske ploče

Zemljina kora, litosfera, sastoji se od sedam većih i više manjih tektonskih ploča. Područja na kojima se dodiruju tektonske ploče seizmički su aktivna te u tim područjima nalazimo vulkane, a potresi i cunamiji su relativno česti. S obzirom na smjer kretanje ploča, postoji nekoliko vrsta spojeva tektonskih ploča.

    Ako se ploče pomiču jedna uz drugu, radi se o konzervativnom spoju između ploča. Zbog trenja između ploča katkad se oslobađaju velike količine energije, što rezultira potresima. Primjer takvog spoja je poznati rasjed San Andreas u Kaliforniji.

    Druga vrsta spoja ploča je takozvani divergentni spoj. Ova vrsta spoja karakteristična je po izbijanju magme iz unutrašnjosti Zemlje koja udaljava dvije ploče. Primjer takvog spoja je pacifički greben. Divergentni spoj naziva se još i konstruktivnim zbog novog materijala koji iz utrobe Zemlje dolazi na površinu i gradi novu Zemljinu koru.

    Treći način na koji se s spajaju dvije tektonske ploče je konvergentni spoj. Kada se dvije ploče pomiču jedna prema drugoj, dolazi do podvlačenja, subdukcije jedne od ploča ispod druge. U tim slučajevima, ovisno o vrsti stijena, može doći do kreiranja planinskih lanaca, a primjer toga je Himalaja koja je rezultat naguravanja dviju velikih tektonskih ploča, Indo-australske i Euroazijske. Nama bliži primjer je podvlačenje male Jadranske ploče pod Euroazijsku ploču. Ova vrsta spoja naziva se i destruktivnim jer dolazi do uništavanja Zemljine kore.

Osim već spomenute Euroazijske i Indo-australske ploče, Zemljina je kora građena od još pet velikih i mnoštva malih ploča.  Tektonske ploče kreću se različitim brzinama, od otprilike jednog centimetra godišnje, koliko se brzo kreće Euroazijska ploča, do više od osam centimetara na godinu, koliko je to u slučaju Pacifičke ploče, a neke se manje ploče kreću još i većim brzinama. Zbog kretanja i međusobnog djelovanja tektonskih ploča reljef našega planeta stalno se pomalo mijenja, no to kretanje toliko je sporo da smo ga osjetimo tek kad se dogodi potres ili vulkanska erupcija.

Atmosfera

Zemlju ne čini samo njezin kameni i vodeni dio. Sastavni dio Zemaljske kugle je i atmosfera. Atmosfera doseže visine do 700 kilometara i nema neke čvrste granice, već se postupno stapa sa svemirom.

Najniži je sloj atmosfere, onaj koji udišemo i izdišemo, troposfera i, iako je visok samo 12 kilometara, sadrži najveći dio atmosferskih plinova te veće količine vodene pare. Stratosfera, sljedeći sloj koji se proteže do pedesetog kilometra u visinu, sadrži gotovo petinu atmosferskih plinova. Ostali, viši slojevi, iako se protežu još stotine kilometara u visinu, sadrže tek preostalih pet posto atmosferskih plinova.

Atmosfera se gotovo u potpunosti sastoji od dva plina, dušika koji zauzima oko 78 posto i kisika koji zauzima oko 21 posto atmosfere. Svi ostali plinovi čine preostalih jedan posto. Ugljični dioksid zauzima tek 0,04 posto atmosfere, no unatoč tom malom udjelu, ima značajnu ulogu u životu bića na planetu i na klimatske uvjete.

Magnetosfera

Uz litosferu, atmosferu i hidrosferu, vodeni svijet, naš planet sadrži i jedan oku nevidljiv omotač. Radi se o magnetosferi, Zemljinom magnetnom polju koje je posljedica aktivnosti Zemljine jezgre. Magnetosfera štiti Zemlju od Sunčevog i ostalog kozmičkog zračenja i različitih čestica iz svemira. Za razliku od atmosfere koja je okruglog oblika, oblik magnetosfere ovisi o magnetnim silnicama polja te o udaru Sunčevih vjetrova. Magnetosfera se proteže daleko više u Zemljinu orbitu nego atmosfera. Tako je doseg Zemljinoga magnetnog polja okrenutog Suncu oko 70 tisuća kilometara.

Zemlja kao dio sustava

Naš planet podložan je različitim vanjskim utjecajima iz svemira. Drastičan primjer toga je mala, ali realna mogućnost udara meteorita koji bi ugrozio život na Zemlji, a uslijed jednog takvog udara izumrli su dinosauri. No i bez pomišljanja na kataklizmičke utjecaje, dovoljno je prisjetiti se svakodnevnog utjecaja Mjeseca na ciklus plime i oseke ili utjecaja Sunčevih pjega na telekomunikacijske sustave.

Zemlja kao sustav vrlo je složen mehanizam različitih interakcija živog i neživog svijeta, utjecaja iz svemira, različitih ciklusa i nepredvidivih događaja. Vrlo je teško odrediti rezultate scenarija 'što bi bilo kad bi bilo', kao i relativnog značaja utjecaja pojedinih čimbenika na Zemlju. U tom svjetlu ne treba nas čuditi što se znanstvenici ne mogu složiti oko utjecaja pojedinih čimbenika na klimatske promjene. Dakako, rijetko tko poriče utjecaj svih čimbenika, no razlikuju se po tome što jedni ističu jak utjecaj zagađenja koje je proizveo čovjek na klimatske promjene, a drugi pak tvrde da na klimu u značajnijoj mjeri utječu prirodni mehanizmi i njihovo međudjelovanje te smatraju da su zagovaratelji smanjenja emisije plinova i ekološkog načina života u zabludi. Tko je u pravu, teško je reći. I jedni i drugi su u tom sukobu potezali argumente neprimjerene znanstvenicima, a u cijelu priču se uplela i politika, što još više zaoštrava ekstremna mišljenja, neprimjerena znanosti.

Ove godine jubilarni je, 40. Dan planeta Zemlje. Od njegova prvog obilježavanja nismo osobito mnogo napravili za očuvanje prirode, naprotiv - katkad se čini da se ide jedan korak naprijed, dva natrag. Nastavi li čovjek s devastacijom prirode, možda će nas zaista jedino moći spasiti jak udar asteroida.