'Transfuzijom se spašava život jer se od donatora krv prebacuje bolesnom. Slučajevi u kojima je neophodna transfuzija su krvarenja, anemije, udarci automobilom, znači šok i koagulacijske bolesti. Preporučljivo je da darivatelj krvi bude veliki pas, mužjak, između jedne i osam godina i da je zdrav', kaže Goran Spasovski iz veterinarske ambulante dr. Dolittle u Osijeku. Po njegovim riječima, pasmine dobermana i staforda nisu preporučljive zbog rizika od nekih nasljednih bolesti, poput Von Willenbrandove bolesti. Za razliku od njih, hrtovi su izrazito preporučljivi jer imaju natprosječnu količinu eritrocita pa 200 mililitara hrtovske ili labradorske krvi nema isti učinak.

Za osječku veterinarsku ambulantu dr. Dolittle, rješenje je Scooby, njemačka harlekin doga vlasnika Slavena Karaice, veterinarskog tehničara. Scooby je već u nekih desetak slučajeva dao krv i tako spasio živote drugih pasa, a u Osijeku je zbog toga postao prava medijska zvijezda. Visinom od gotovo 90 centimetara u grebenu i 60-ak kilograma, Scoobyjeva pojava nikoga ne ostavlja ravnodušnim, ali njegova vesela narav i stalna razigranost razoružavaju na prvu. Prilikom našeg posjeta, nakon uobičajenog upoznavanja, njegovu znatiželju plijenio je samo novi frizbi čije je trepereće svjetlo u sredini pokušavao izvući zubima.

'Iako ima četiri godine, još je jako razigran, kao malo dijete je. Voli se igrati sa svima i uvijek je iznenađen kad na njega reže drugi psi', priča o Scoobyjevoj naravi Slaven. Upravo je njegova mirna narav i staloženost, uz njegovu težinu, jedan je od preduvjeta za doniranje krvi.

A sve je počelo slučajno: 'Trebali smo krv za jednog stradalog psa pa je kolegica predložila Scoobyja. On je doista dobar donor jer je velika pasmina, kastriran, mužjak i prebolio je parvovirozu pa može davati krv. Ne boji se igle i mirno sjedi', kaže Slaven.

Premda je kao malo štene trebao biti uspavan, splet okolnosti doveo je do toga da je Scooby postao junak čija krv spašava druge.

'Želio sam nabaviti njemačku dogu, ali cijena od 18.000 kuna za tu pasminu me šokirala. No kad sam otišao vidjeti pse, Scooby je bio trinaesto prase. Vlasnik ga nije htio prodati jer se nije razvio kako treba, ima depigmentiranu njušku, dva različita oka, različite pjege po tijelu i to mu više ne spade pod pasminu. Vlasnik ga se htio riješiti i kupio sam ga za tisuću kuna, Tako da je, samo 56 dana star Scooby iz Zagreba doselio u Osijek. Bio je sedam i pol kilograma težak i spavao je u svojoj zdjelici za hranu, a sad je gotovo 60 kilograma, i naravno više ne stane u zdjelicu', prisjeća se kroz smijeh Slaven i dodaje: 'On je moj prijatelj, ima najbolju njegu, hranu, sve. U prosijeku takvi psi žive sedam godina, no nije pravilo.'

Zahvaljujući Scoobyju, psi s područja slavonskih županija, u slučaju nezgode, imaju izgleda za preživljavanje. No situacija u drugim ambulantama nije nimalo obećavajuća.

'Uglavnom se svi snalaze na osnovu poznanstava i prijateljskih odnosa. Imaju neke svoje nepisane liste od koga mogu uzeti krv. Nepoznati darivatelj je rizičan, ako je jednom preležao krpelja, doživotni je nositelj i ako se ne zna stopostotno podrijetlo psa, ne može se raditi transfuzija. Zato bi trebala postojati banka donatora, sastavljena lista od stotinu pasa i oni bi se besplatno pregledavali da bi se utvrdilo njihovo zdravstveno stanje. Toga u Hrvatskoj nema, pa se svaki veterinar snalazi kako zna', kaže Spasovski.

Ipak situacija se polako mijenja, i to zahvaljujući dvjema djevojkama Petri Pajtak i Petri Puvača iz Udruge Sedma od devet. One su došle na zamisao o pokretanju baze podataka pasa donatora krvi nakon što su se i same našle u situaciji da za svoje pse trebaju krv.

'Cilj je prikupiti podatke o psima koji su potencijalni donatori krvi, lokacijama na kojima se nalaze kako bismo u što kraćem roku došli do onih kojima je krv potrebna i kontaktima vlasnika kako bi se skratio proces postanja i zivkanja okolo, jer u tim situacijama vrijeme je ključno. Baza je vrlo važna ne samo zbog skraćivanja vremena nego i zbog toga što psi baš kao i ljudi moraju napraviti pauzu između davanja krvi. Upravo zbog nedostatka prave baze psi uskaču i češće nego što bi trebali u hitnim situacijama', izjavila je za medije Puvača.

U samo tri godine uspješno je sastavljena lista sa stotinjak pasa

'Baza je postavljena online tako da ju oni koji trebaju uvijek mogu naći na internetu, ali događa se i da nas veterinari zovu direktno pa pronalazimo donora. U bazi se nalaze i spašeni i udomljeni psi', objašnjava Jelena, tajnica Udruge.

Prvi koraci su napravljeni. Oni koji bi trebali uslijediti je osnivanje centralne banke krvi koja bi omogućila neophodnu standardizaciju postupka uzimanja, obrade i čuvanja krvi.

Primjerice, u Velikoj Britaniji banka za pse osnovana je još 2007., a ubrzo nakon toga pokrenuta je i mobilna banka. Specijalno dizajniranom prikolicom s hidrauličnim stolom i vagom, krenulo se u potragu za dlakavim donorima. Nagrada dobrovoljnim darivateljima nije izostala, svaki pas je dobio obilnu večeru i poklon vrećicu s igračkama. Australija to rješava na drugačiji način, preventivno. 'Kod njih su slučajevi frakture možda jednom do dva puta godišnje. A razlog je u prije svega, u mentalitetu. Nema psa bez povoca i daleko su kulturniji vozači koji se drže ograničenja brzine. Kod nas je obrnuta situacija, slučajevi fraktura su brojniji ljeti. Psi su češće na ulici, a kad se tome doda i brža vožnja, stradavanje je neminovno', kaže osječki veterinar.
SaveSaveSaveSave