'Uz sačekušu na silasku premijera s tvrđave, hodajući gradom u više manjih skupina vikali su, nosili transparente i vrijeđali. Propust političara s 'desnice' da svoje fanove pozovu na dostojanstvo i pristojnost, umjesto što su likovali u potpori radikala, čini ih sudionicima ove sramote. U njihovu svijetu Dan pobjede u Oluji nije moguće obilježiti mirotvorno i afirmativno za Hrvatsku kao samosvjesnu državu ponosnu na pobjedu, spremnu pružiti ruku prijateljstva svima, pa i poraženima u ratu, žaliti za svakom nevinom žrtvom', ustvrđuje Josipović i zaključuje: 'Kninska poruka, poruka je o primitivnoj, zloćudnoj i nedemokratskoj Hrvatskoj. Poruka iz Beograda je velikosrpska, šovinistička i ratoborna, s potpisom uskrslog četnika Šešelja, poduprta državnim institucijama skrivenim iza teških ratnih patnji i stradanja ljudi. Ultranacionalisti u Srbiji i Hrvatskoj međusobno se hrane mržnjom, zagađuju civilizacijski prostor i svojim zemljama otežavaju put među uljuđena društva suvremenog svijeta. Najviši srpski dužnosnici kao da su zaboravili gdje je ishodište rata, tko je koga napao i čija je vojska bila u tuđoj državi'.

U odnosu na proslavu u Kninu, vojni mimohod u Zagrebu Josipović ocjenjuje dostojanstvenim i dobro organiziranim. Uvjeren je da pristojnih ljudi, ponosnih na svoju Domovinu i pobjedu u Oluji, ima neusporedivo više od barbara koji su 20. obljetnicu Oluje proslavili mržnjom i huškanjem, kao što je i u Srbiji više zainteresiranih za mir sa susjedima, nego fašista Šešeljeva kova.

No upozorava i kako nas povijest uči da organizirana agresivna i nesputana mržnja često nadjača pristojnost, demokratičnost i dostojanstvo, noseći nesreću ljudima i državama. Stoga, podcijene li demokratska javnost, intelektualci, političari i mediji taj problem, a institucije ne poduzmu ono što im zakon nalaže, razmijenjene diplomatske note pune teških riječi i međusobne optužbe političara i novinara bit će najmanje zlo koje nas može snaći.

Država štitila, pa oprostila kriminal

Komentirajući odluku Ustavnog suda o stavljanju izvan snage ustavnih promjena iz 2010. godine, u dijelu ukidanja zastare na kaznena djela ratnog profiterstva te kriminala u pretvorbi i privatizaciji, Josipović ističe kako Ustavni sud nije uvažio praksu Europskog suda za ljudska prava.

'Kada sam predlagao te ustavne promjene, polazio sam od nekih moralnih načela kakvima se pri odlučivanju u nekim predmetima rukovodio i Europski sud za ljudska prava. Naime, pretvorbeni kriminal kreirali su ljudi koji su tada bili 'država'. Oni su donijeli propise, njihovi 'pajdaši' bili su šampioni pretvorbe i privatizacije i kasnije su ih štitili od kaznenog progona. Tu pada teza o zastari kao jamstvu zaštite pojedinca od zločeste države koja ga unedogled želi procesuirati, jer ona ga je sve vrijeme i štitila od kaznenog progona. Postavlja se stoga moralno pitanje, mogu li ti ljudi očekivati milost države i jamstvo da nakon proteka određenog vremena neće biti progonjeni?'

Josipović kao profesor kaznenog prava oštro razlikuje takva kaznena djela od onih koji su uobičajeni u mirnodopsko vrijeme, poput krađa ili provala, za koje bi se složio s Ustavnim sudom o nužnom poštivanju nastupanja zastare. Međutim, u prijelomnim se trenucima i pravo mora prilagoditi stvarnosti, jer inače gubi smisao.

'Europsku sud za ljudska prava čak je dopustio i retroaktivnu primjenu materijalne norme kada je to bilo u skladu s legitimnim očekivanjima javnosti', navodi kao primjer i zamjera Ustavnom sudu što nije drugačije odlučio u slučaju zastare tih posebnih kaznenih djela.

'Mislim da je trebalo ići s jednim teleološkim tumačenjem, to prije što i u Ustavu postoji odredba da se načelo zakonitosti odnosi na kaznu i na opis kaznenog djela, ali ne i na zastaru. Pokaže li se da je Ljubo Ćesić Rojs bio u pravu kada je rekao 'tko je jamio, jamio je' – premda imamo nešto tih presuda donesenih – bit će to samo zato što su tu tezu servisirali politika i određene društvene institucije.

Neprimjerena poruka predsjednice Republike

Bivši predsjednik Republike kritičan je i prema funkcioniranju pravne države, o čemu je, kaže, razgovarao s mnogim predsjednicima, premijerima i ministrima kada je Republika Hrvatska ulazila u EU.

'Tada sam s velikim uvjerenjem govorio da je stanje pravne države puno bolje nego prije pet ili deset godina. Danas smo se vratili dva, tri velika koraka unazad. Više nema tog motivacijskog mehanizma koji je koncentrirao sve političke, pravosudne i pravne snage na zadržavanje u dobrim standardima. Ta je motivacija nestala kada smo ostvarili cilj i ušli u EU. Više nas nitko ne kontrolira, ne uvjetuje nam niti pazi na to, pa kao da smo se raspustili, oteli s lanca.

S projektom pravde krenuo sam vrlo iskreno. Važan korak prema tom cilju bila je upravo ta ustavna odredba o nezastarijevanju i cijeli joj se Sabor priklonio. Dakle, ideja pravde postoji među nama. Puno se ljudi pozivalo toj novoj pravednosti, pa i kada nisu doživljavali ostvarenje pravde. Apsolutno pravednog društva nema, posebno kada je siromašno i izraslo iz rata kao naše, pa se još nije institucionalno formiralo kako treba. Ali pravednost je trajni projekt društva', navodi Josipović.

U verbalnom sukobu predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović s predsjednikom Sabora Josipom Lekom, kaže da razumije Predsjedničine motive, ali njezine reakcije smatra neprimjerenima.

'Ne vidim u načelu ništa loše u tomu da je predsjednica bila na sjednici Sabora kada se odlučivalo o izlasku Hrvatske iz arbitražnog postupka sa Slovenijom. Međutim, poslovničke odredbe to ne omogućuju. Kada joj je predsjednik Leko to priopćio, njezina je reakcija bila nepotrebno uvredljiva i sve je to eskaliralo u neželjenom pravcu. Nije dobro da se najviši državni dužnosnici tako razračunavaju. Predsjedničina poruka predsjedniku Sabora 'Ti si bio društveni pravobranilac samoupravljanja i vrijeme je da dođe do smjene generacija', dakle da odeš, nije primjerena.'

Na arbitražu smo pristali pod ucjenom!

Nakon što se saznalo za pokušaj utjecaja slovenskog suca i političkih dužnosnika na arbitražnu odluku u sporu dviju država o granici na moru, Ivo Josipović smatra da su se stekli svi uvjeti za istupanje Hrvatske iz arbitražnog sporazuma.

'Ono što smo čuli uistinu je skandalozno – pravno, moralno i politički. Ta je arbitraža postala besmislena i ja joj više ne vjerujem, kao ni itko drugi. Pravni razlozi za izlazak iz sporazuma postoje, pa ako bi arbitraža nastavila rad i donijela odluku, ona bi bila neprovediva. To će generirati određene političke tenzije i najbolje bi bilo na naši susjedi i prijatelji Slovenci razumiju da su otišli predaleko u manipuliranju. Takav je, uostalom, bio i sam sporazum, protiv čijeg potpisivanja sam bio jer smo bili ucijenjeni ulaskom u EU. No, bez obzira na to trebalo ga poštivati, ali nakon ovoga što se otkrilo, to bi bilo previše. Misli li itko da se na ovakav način, prevarom i zloporabom prava, mogu uspostavljati međudržavne granice, ljuto se vara. Nema te institucije koja bi nas prisilila na prihvaćanje odluke takve krnje arbitraže. Pred nama su godine razgovaranja i pregovaranja sa Slovenijom.'

S kime će IDS?

Zbog vladine politike prema regionalizaciji Hrvatske, IDS još dvoji hoće li ostati u koaliciji s SDP-om i na predstojećim parlamentarnim izborima. Stav Hrvatske naprijed! – progresivnog saveza puno mu je prihvatljiviji.

'Mi zagovaramo formiranje hrvatskih regija i ne mislimo poput, Zorana Milanovića, predsjednika SDP-a, da bi regije gotovo rastočile državu. To je i jedan od razloga zašto se nisam vratio u SDP, nego sam osnovao novu političku stranku. U njihovom Planu 21 govori se o regionalizaciji, ali premijer sada kaže da mu to ne pada napamet', tumači Josipović svoj odnos prema bivšoj stranci.

Zamjera joj i ekonomski položaj Hrvatske koji će nas, kaže, stajati jako puno.

'Pogledajte Grčku i vidjet ćete gdje idemo! U jednom tjedniku vidio sam programske teze SDP-a u kojima stoji da ćemo, ne budemo li mogli otplaćivati dugove, tražiti da nam se oni otpišu. To je program koji predviđa bankrot Hrvatske! Zato sam kao predsjednik države nastojao potaknuti promjene Ustava i inicirati ozbiljne strukturne reforme u društvu – od promjena u pravosuđu, državnom odvjetništvu, Ustavnom sudu, gospodarstvu, unutarstranačkoj demokraciji… Cijeli spektar stvari promijenio bi se nabolje.

No, premda su me stranke vladajuće koalicije podržale kao kandidata za još jedan predsjednički mandat, nisu podržale moj program. To je također jedan od razloga što se nisam vratio u SDP.

Nije mene SDP podržavao u kampanji jer me jako voli, nego što je u tomu da ima predsjednika iz svojih redova vidio vlastiti interes. Osim velike pomoći koju mi je pružio, bilo je tu i mnoštvo slabosti, pa gotovo polovicu biračkih mjesta uopće nisu pokrili svojim promatračima...' navodi Ivo Josipović, ostavljajući prostor za mnoge zaključke koje i dalje ne želi javno iznositi.