Strastven fotograf i zaljubljenik u planinu, Nino je prošle godine pristupio Udruzi divljina Velebita (UDV), hrvatskom partneru spomenute udruge na razini EU-a, neprofitne organizacije registrirane u Nizozemskoj koja djeluje u 13 europskih zemalja. Cilj im je stvaranje uvjeta koji omogućuju i doprinose održivom funkcioniranju prirode u Europi, posebno u većim, povezanim područjima, povratku autohtonih divljih životinja i oporavku njihovih populacija.

'Priča se širi jer udruga radi i na stvaranju radnih mjesta i prihoda za zajednicu promicanjem rewildinga prihvatljivim aktivnostima. Udruga divljina Velebita (UDV) u nas okuplja stručnjake iz područja zaštite prirode, šumarstva, lovstva, turizma, gospodarstva i pravnih znanosti, koji su svojim radom vezani za Velebit ili potječu iz tog kraja', kazuje Nino, nakon što smo u preletu prošli kroz njegov obiteljski i zavičajni pedigre.

Rođen je u Rijeci, živi u Senju, a djetinjstvo je provodio na Velebitu, odakle vuče obiteljske korijene, pa i nije čudo što je na toj planini i prohodao. Kako su mu pradjed i djed bili školovani fotografi i klikanjem se profesionalno bavili, pola života proveo je s objektivom ispred oka, nižući izložbe i suradnje od onih s Turističkom zajednicom i Crometeovim timom do sudjelovanja u formiranju senjskog ogranka hvatača oluja iliti storm chasinga.

Korisno iskustvo iz finske divljine

'Od svoje desete godine samostalno otkrivam krajolike tražeći nove kadrove. Danas, nakon desetak godina iskustva s prirodom i fotografijom, znam i po nekoliko dana sam boraviti u planini tražeći savršen kadar za novu fotografiju. Bilo da se radi o pejzažu, vremenskoj pojavi, bilo o nekoj od divljih životinja, svaka fotografija mi se duboko urezuje u sjećanje i daje novo iskustvo', kaže, dodajući - kad bi za svaki kilometar proveden na kotačima i propješačen u gojzericama i svaki sat čekanja na dobar kadar dobio dolar, sad bi već imao svoj prvi milijun zelenih šuškavaca. Ali nema tog novca kojim se može platiti onaj trenutak kad napokon začuje zvuk shuttera aparata i na ekranu se pokaže fotografija koju je sam ulovio. 'Otkad to mogu raditi iz promatračnica, ushit susreta s divljinom još je veći', kaže.

Prvo iskustvo u 'ćiribimbljenju' životinja stekao je prošle godine, kada je s ostalim članovima ljubitelja divljine četiri dana boravio u promatračnici duboko u divljini Finske. U ta četiri dana uputili su se u program takvog vida turizma te sa sobom ponijeli mnoštvo ideja koje su iskoristili za razvoj promatračnica i programa 'Wildlife Watchinga' na Velebitu. Već ove godine na planini su osvanule dvije promatračnice.

Izrađene su od drva, a svaka je opremljena udobnim stolicama i dvama krevetima koji omogućuju da se u promatračnicama i prespava. Gledane izvana, one imitiraju složaje ogrjevnog drveta i ne uznemiravaju životinje te su uklopljene u okoliš. U njih mogu stati četiri osobe tijekom poludnevnog promatranja ili dvije osobe ako je u pitanju cjelodnevno promatranje. Promatračnice nemaju samo turističku namjenu, već služe i u znanstvene i istraživačke svrhe, kao što su promatranje zdravstvenog stanja divljači pri redovnom gospodarenju lovištem. Već sada je, kaže Nino, velik broj europskih stručnjaka iz različitih disciplina čija područja obuhvaćaju sinergiju prirode i gospodarstva posjetio Velebit radi rewildinga, šireći svoje dojmove diljem svjetske znanstvene javnosti.

‘Ovog ljeta započeli smo s testnim periodom rada promatračnice. Nazvali smo to programom safarija i izložili ga na stranici na Facebooku ili u ponudi safarija Rewilding Europe. Već na početku privukli smo interes domaćih i stranih posjetitelja, od obitelji, ljubitelja prirode, profesionalnih fotografa te fotografa amatera do avanturista i ostalih koji žele isprobati ovo novo i jedinstveno iskustvo’, kaže Nino, uvjeren kako u Hrvatskoj postoje bolji uvjeti za promatranje divljine nego u drugim europskim zemljama. Velebit je prostor nemjerljivo veće biološke raznolikosti i originalnosti ekosustava, a Hrvatska ima povoljniji položaj u odnosu na konkurenciju.

Iako su primjeri na kojima su se članovi Udruge divljina Velebita obučavali strogo komercijalne prirode, oni su odlučili organizirati promatranje divljih životinja u suradnji s lokalnim lovcima.

‘Na taj način pokušavamo ih rasteretiti potrebe za komercijalnim lovom, ali i pronaći novi izvor financiranja drugih projekata i organizacija koje pridonose glorificiranju divljine. Svi prihodi ostvareni promatranjem divljine na našim promatračnicama bit će donirani upravo za tu svrhu. Tako u suradnji sa Šumarskim fakultetom u Zagrebu radimo na programu utvrđivanja ekološko-vegetacijske i strukturne značajke prašume Ramino korito kako bismo osigurali studiju za njeno proglašenje posebnim rezervatom šumske vegetacije. Provodimo i istraživanje ekologije smeđeg medvjeda jer želimo poboljšati uvjete za njihov opstanak na području Parka prirode Velebit’, ističe Nino, s kojim se nakon što uspostavite kontakt možete sresti u Brušanima ili nedaleko od Gospića. Od tog mjesta do promatračnica vozi se 30 minuta makadamskom cestom do promatračnica.

Tišina je pravilo broj 1!

‘Najčešće pitanje je – kad ćemo vidjeti medvjeda?! A ja im kažem kako medo nema mobitel pa se s njim ne mogu dogovoriti kao sa mnom. Nema pravila koje kaže što se toga dana može vidjeti, ali treba malo sreće i znanja! Za prvo nemam recept, ali o ovom drugom znam ponešto. Puno je važnije da gosti ozbiljno shvate pravila ponašanja zbog sigurnost njih samih, ali i divljih životinja. Tišina je pravilo broj jedan! Ponekad se i velike zvijeri poput medvjeda znaju došuljati tiše nego što mislite’, ističe Nino, dodajući kako neugodnih iskustava nije bilo, a posebno ga veseli to što su gosti bili oduševljeni bez obzira jesu li tog dana vidjeli medu, vuka, srnu i slikali ih ili ne.

‘Svi su oduševljeni prirodom Velebita, njegovim zvucima i mirisima i okruženjem u kojem su bili. Naučili su i doživjeli nešto novo. Naravno, životinje, kad ih vidite ispred promatračnice, nikoga ne ostave ravnodušnim, pogotovo ako se radi o medvjedu, zaista kralju šume. Životinje u pravilu nisu ni svjesne da ih se promatra zbog izgleda promatračnice koji se uklapa u okolinu i dobre izolacije koja sprečava širenje mirisa iz nje’, kaže Nino.

A kad vidi da tog dana nitko od glavnih glumaca neće doći na set pred promatračnicom, skine zaslon s fotoaparata pa mi iz arhive pokaže cijeli ovoljetni ulov. A tamo i srna i jelena i divokoza i vukova. Naravno, i medo. Vidjeli smo kralja. I to u dnevnom i noćnom izdanju! I nije bio tužan kao onaj u zagrebačkom ZOO vrtu!