U središtu predizborne rasprave našla se i njegova obiteljska pozadina, nakon što ga je Yinon Magal, utjecajni televizijski voditelj kojeg se često smatra glasnogovornikom Netanyahuova političkog tabora, napao zbog podrijetla.

Magal je Eisenkota nazvao ‘majmunom’ mizrahi-marokanskog podrijetla kojim upravljaju aškenaske elite. Izjave su izazvale buru jer su dotaknule dugogodišnje društvene i političke podjele između Židova europskog podrijetla i onih čije obitelji potječu s Bliskog istoka i iz sjeverne Afrike.

Magal je poslije tvrdio da mu nije bila namjera ismijavati Eisenkotovo podrijetlo, nego da je upotrijebio izraz iz kriminalnog miljea za osobu koja javno nastupa uime nekoga tko vuče konce iz pozadine. Čak je i Netanyahu osudio njegove izjave. Slučaj je, međutim, skrenuo pozornost na obiteljsku pozadinu čovjeka koji bi mogao postati ozbiljan izazivač dugogodišnjem premijeru.

Eisenkot ima 66 godina i sin je marokanskih doseljenika, piše CNN. Odrastao je u Tiberijasu i Eilatu, daleko od političkih središta moći u kojima se oblikovala Netanyahuova karijera. Iako rijetko ističe svoje etničko podrijetlo, analitičari smatraju da ono može pridonijeti njegovoj privlačnosti među biračima mizrahijskog podrijetla, od kojih su mnogi tradicionalno podupirali Netanyahuov Likud.

Prije godinu dana njegova je stranka prema anketama imala tek jednoznamenkastu potporu, no Eisenkot se u međuvremenu nametnuo kao vodeći kandidat oporbe za smjenu Netanyahua. Postane li premijer, bio bi to povijesni presedan jer Izrael dosad nije imao premijera mizrahijskog podrijetla.

Bivši šef vojske na posebnoj političkoj misiji

Eisenkot je drugi od devetero djece i otac petero djece. U politiku je ušao relativno kasno, nakon što je gotovo cijeli život proveo u Izraelskim obrambenim snagama (IDF). Vojnu karijeru započeo je 1978. u brigadi Golani, a nakon četiri desetljeća službe od 2015. do 2019. bio je načelnik Glavnog stožera izraelske vojske. Na toj je dužnosti surađivao i s Netanyahuom.

Jedan od najspornijih događaja tijekom njegova mandata bio je slučaj vojnika Elora Azarije, koji je 2016. u Hebronu pucao u ranjenog palestinskog napadača i ubio ga. Unatoč pritiscima desničarskih političara, među kojima je bio i Netanyahu, Eisenkot je podržao vojnu istragu i suđenje. Tvrdio je da time štiti disciplinu i etička načela vojske.

U politiku je ušao 2022., pridruživši se Bennyju Gantzu, još jednom bivšem načelniku Glavnog stožera. Nakon napada Hamasa na Izrael 7. listopada 2023. obojica su se priključila Netanyahuovu ratnom kabinetu, no napustili su ga u lipnju 2024. jer su smatrali da premijer nema jasnu strategiju za razdoblje nakon rata u Gazi.

Rat je u međuvremenu teško pogodio i Eisenkotovu obitelj. Njegov najmlađi sin Gal, koji je imao 25 godina, poginuo je u prosincu 2023. boreći se u Gazi, samo dva mjeseca nakon početka rata. U borbama su poginula i dvojica njegovih nećaka.

‘Nad Galovim grobom zakleo sam se da cijena koju je platio, on i njegovi prijatelji, oni koje je poznavao i oni koje nije, neće biti uzaludna’, napisao je Eisenkot u travnju 2026. u listu Yedioth Ahronoth. Tu je obvezu opisao kao jednu od ključnih odrednica svoje političke misije.

Što mu je potrebno za pobjedu?

Eisenkot u završnicu kampanje ulazi kao najjači oporbeni kandidat. Prema većini nedavnih anketa, njegova stranka Yashar mogla bi osvojiti između 20 i 23 od ukupno 120 mjesta u Knesetu, više od Likuda. U anketama koje ispituju tko je najprikladniji za premijera također je ispred Netanyahua.

No pobjeda nije zajamčena, a ključ možda neće biti samo u tome koja će stranka osvojiti najviše mandata. Izraelski izborni sustav temelji se na parlamentarnim koalicijama, pa predsjednik države mandat za sastavljanje vlade povjerava zastupniku za kojeg procijeni da ima najveće izglede okupiti parlamentarnu većinu.

Za formiranje vlade potrebno je osigurati potporu najmanje 61 od 120 zastupnika. Prema anketama, ni Netanyahuov blok, koji uključuje krajnje desne i ultraortodoksne stranke, ni blok protiv njega zasad nemaju jasan put do većine. Zato je moguć i novi politički zastoj.

Eisenkot bi vlast morao pokušati sastaviti uz potporu stranaka ljevice, centra i desnice, a u određenim bi scenarijima ključnu ulogu mogle imati i arapske stranke. Netanyahu godinama nastoji diskreditirati suradnju s njima, a i neki oporbeni čelnici već su poručili da s njima ne žele surađivati.

Eisenkot je najavio da će pokušati sastaviti vladu čak i ako njegov blok ne osvoji 61 mandat. To otvara mogućnost manjinske vlade koja bi se oslanjala na potporu arapskih stranaka izvan koalicije. Međutim, takvo bi rješenje mogle odbaciti desne stranke čija bi mu potpora bila potrebna za dolazak na vlast.

Po čemu se razlikuje od Netanyahua?

Bivši vojni strateg razlikuje se od Netanyahua po karakteru, stilu i političkom nastupu. Na predizbornim plakatima predstavlja se kao ‘ratnik, vođa i ujedinitelj’. Naziv njegove stranke, Yashar, na hebrejskom znači ‘ravno’ ili ‘pošteno’, a inspiriran je izjavom bivšeg taoca Elija Sharabija nakon zatočeništva poslije napada 7. listopada: ‘Nije ni desno ni lijevo, nego ravno.’

U središtu Eisenkotove kampanje nalaze se unutarnja politika i pitanje odgovornosti za sigurnosni slom 7. listopada. Obećava osnivanje državne istražne komisije koja bi utvrdila odgovornost za propuste, čemu se Netanyahu opire od početka rata.

Zalaže se i za obvezno služenje vojnog roka ili civilne službe za sve građane. To je izravno suprotstavljeno zahtjevima ultraortodoksnih stranaka, o čijoj potpori ovisi aktualna vlada, da se njihovi pripadnici i dalje izuzimaju od vojne obveze.

Na sigurnosnom planu, međutim, Eisenkot je tvrdolinijaš i dijeli niz Netanyahuovih stavova. Uglavnom je podupirao izraelske vojne operacije u Gazi, Libanonu i Iranu. U vojnim krugovima povezuje ga se s tzv, doktrinom Dahiyeh, koja podrazumijeva uporabu nadmoćne sile protiv civilne infrastrukture kako bi se protivnike odvratilo od budućih napada, kao i sa strategijom ‘kampanje između ratova’ – tajnim operacijama i ograničenim vojnim djelovanjem kojima se nastoje oslabiti protivničke sposobnosti bez izbijanja otvorenog rata.

Kad je riječ o Iranu, dijeli Netanyahuov cilj sprječavanja Teherana da razvije nuklearno oružje i slabljenja mreže njegovih regionalnih saveznika. Ipak, kritizirao je nedostatak strategije u najnovijem sukobu i poručio da vojne uspjehe treba pratiti diplomacija.

Oštro je kritizirao i Netanyahuovo vođenje rata u Gazi, optužujući ga da produžuje sukob i ugrožava izraelske taoce zbog političkih interesa. Upravo je taj sukob oko ratne strategije bio jedan od razloga njegova odlaska iz ratnog kabineta.

Što bi njegova politika značila za Palestince?

Eisenkot dolazi iz izraelskog sigurnosnog establišmenta, a dio potencijalnih koalicijskih partnera vjerojatno bi bile desne stranke koje ne žele radikalnu promjenu izraelske strateške politike.

Kad je riječ o Gazi, obećao je okončati Hamasovu vlast u roku od 18 mjeseci, bilo provedbom Trumpova plana o prekidu vatre ili, kako je rekao, ‘kreativnim’ vojnim operacijama. Netanyahuovi deklarirani ciljevi u tom su pogledu slični, no Eisenkot tvrdi da Hamas ostaje na vlasti dok god je Netanyahu premijer.

Prije ulaska u politiku upozoravao je da bi trajna izraelska kontrola nad Palestincima na okupiranoj Zapadnoj obali mogla dovesti do stvaranja binacionalne države, što je nazvao ‘krajem cionističke vizije’. Nakon 7. listopada, međutim, odbacio je rješenje o dvjema državama. U nedavnom intervjuu izjavio je da su oni koji ga i dalje zagovaraju ‘u zabludi’, ne iznoseći pritom alternativni politički plan.

Eisenkot se protivi formalnoj aneksiji palestinskih teritorija i ilegalnim naseljima. Izraelski plan gradnje na području E1 na Zapadnoj obali nazvao je ‘pogreškom’ zbog međunarodnih posljedica. Obećao je i suzbijanje nasilja doseljenika, koje je otvoreno nazvao ‘židovskim terorizmom’, optužujući vladu da sigurnosnim snagama veže ruke.

Kakav bi odnos imao s Trumpom?

Donald Trump jasno je pokazao da podupire Netanyahua. Uoči izbora dao je ‘potpunu i bezrezervnu potporu’, nazvavši ga ‘velikim ratnim premijerom’. Upozorio je da bi bilo koji drugi čelnik bio ‘pogrešan vođa’, sugerirajući da bi Sjedinjene Države u tom slučaju morale same preuzeti odgovornost za suočavanje s Iranom.

Prema izraelskim izvorima upoznatima s pokušajima, Eisenkot i drugi oporbeni čelnici preko posrednika, među kojima je bila i republikanska donatorica Miriam Adelson, pokušali su uvjeriti Bijelu kuću da se ne miješa u izbornu utrku. To im nije uspjelo.

Trump i Netanyahu imaju dugu političku povijest koja uključuje preseljenje američkog veleposlanstva u Jeruzalem 2017., povlačenje SAD-a iz nuklearnog sporazuma s Iranom 2018., Abrahamove sporazume iz 2020. te napade na Iran 2025. i 2026. godine.

Kada ga je politički analitičar Barak Ravid upitao bi li mogao surađivati s nekim drugim izraelskim premijerom, Trump je odgovorio: ‘Možda hoću, možda neću. Tko želi riskirati?’

Ipak, Netanyahu je tijekom protekle godine povukao poteze koji su razljutili Trumpa i dio njegove administracije, uključujući napade u Libanonu i Gazi koji su otežali američke napore za postizanje regionalnog mira.

Vlada koju bi predvodio Eisenkot, bez krajnje desnih partnera poput Itamara Ben-Gvira i Bezalela Smotricha, vjerojatno bi bila umjerenija i Trumpu ostavila više prostora za regionalnu diplomaciju. To bi moglo olakšati i napore za normalizaciju odnosa Izraela i Saudijske Arabije, što je jedan od dugogodišnjih ciljeva američke vanjske politike.

Rijad i dalje traži vjerodostojan put prema palestinskoj državnosti. Koalicija koja ne bi ovisila o krajnjoj desnici vjerojatno bi lakše razmatrala ustupke u tom smjeru, premda Eisenkotovo odbacivanje rješenja o dvjema državama pokazuje da promjena premijera sama po sebi ne bi značila i promjenu izraelske politike prema Palestincima.