No satelitska snimanja ovog područja pokazala su da bi problem mogao biti još mnogo veći nego što je itko očekivao. Stručnjaci su otkrili još četiri rupe, a pretpostavljaju da bi ih u istom kraju moglo biti više desetaka. Budući da su neki dijelovi poluotoka naseljeni, te da se u nekima odvijaju procesi eksploatacije nafte i plina, potrebno je poduzeti hitne mjere koje bi osigurale da u rupama neće završiti dijelovi autocesta, željeznica, postrojenja ili naselja.

'Siguran sam da na Jamalu ima još kratera, samo ih trebamo potražiti... Pretpostavljam da bi ih moglo biti još 20 ili 30', rekao je prof. Vasilij Bogojavlenski, dopisni član Ruske akademije znanosti, zamjenik direktora moskovskog Instituta za istraživanje nafte i plina.

'Važno je da ne preplašimo ljude, ali i da shvatimo da je to vrlo ozbiljan problem koji treba istražiti', dodao je.

Detaljnije studije rupa provedene u studenom pokazale su da bi one mogle biti povezane s klimatskim promjenama odnosno da su najvjerojatnije nastale topljenjem leda i eksplozivnim oslobađanjem metana.

Metan je mnogo puta jači staklenički plin od ugljičnog dioksida koji se smatra glavnim krivcem za globalno zagrijavanje, a upravo je porast temperatura najvjerojatniji uzrok procesa u kojima se on u posljednje vrijeme počeo ubrzano oslobađati iz arktičkog vječnog leda – permafrosta. Drugim riječima, moglo bi se reći da su ljudi pokrenuli lavinu klimatskih promjena koja bi se uskoro mogla nezaustavljivo zahuktati.

Prema Bogojavlenskom znanstvenici za sada ne mogu predvidjeti gdje će se rupe pojaviti, a istraživanje njihovih formacija je opasno. No unatoč tome, ruski tim planira novu ekspediciju u kojoj će postaviti postaje za istraživanje potresa koje bi otvaranje kratera moglo uzrokovati.

'Moramo odgovoriti na temeljna pitanja: koja su područja najopasnija i u kojim uvjetima', rekao je Bogojavlenski.

Poznato je da se arktički krajevi zagrijavaju mnogo brže od ostatka svijeta. Prema podacima ruskih stručnjaka prosječne temperature u neuobičajeno toplim ljetima 2012. i 2013. u Sibiru su se kretale i do pet Celzijevih stupnjeva iznad srednjaka. Temperature na dubini od 20 metara u posljednjih 20 godina porasle su za oko dva stupnja. Vječni led počeo se topiti, da bi se konačno urušio i oslobodio metan koji je bio zarobljen pod zemljom.

Propadanje u zemlju

Ako temperature nastave rasti, krateri u permafrostu uskoro bi se mogli napuniti vodom i postati jezera koja će dalje otapati okolni led. To se već događa u nekim dijelovima Arktika poznatim kao termokrš. Jezera termokrša i okolna močvarna područja stvaraju povoljne uvjete za bujanje mikroba koji uzrokuju truljenje biljnih materijala i stvaranje metana koji u mjehurićima izlazi na površinu.

Jedna od pojava koje posljednjih godina postaju uobičajene u arktičkom permafrostu je tzv. pijano drveće. Naime, kada se vječni led otopi, tlo u kojem ima i do 80 posto vode prestaje biti tvrdo poput betona i postaje muljevito. Budući da voda ima manju zapreminu od leda, tlo se urušava pa se drveće nakrivljuje i konačno pada. Osim stabala u tlo propadaju i ceste, željeznice i industrijska postrojenja što bi moglo rezultirati golemim društvenim i gospodarskim posljedicama.

Modeli predviđaju da bi ovakav kružni ciklus zagrijavanja i oslobađanja stakleničkih plinova do sredine stoljeća mogao otopiti oko trećinu permafrosta na Aljaski, u Kanadi i Sibiru. A kada se permafrost otopi, povratka nema. Zbog razvoja bakterija, on se više neće ponovno zamrznuti, naprotiv, sve će se više zagrijavati.