Kada se 22. rujna 2013. u večernjim satima Angela Merkel pojavila pred pristalicama u stranačkoj centrali CDU-a u Berlinu, dočekale su je višeminutne ovacije. Merkel je tog dana za njemačke demokršćane ostvarila izvrstan rezultat na izborima za Bundestag, osvojivši čak 41,5 posto glasova te treći put došla u priliku kao kancelarka formirati njemačku vladu. Cijela je CDU-ova kampanja bila usmjerena na Merkel, čak toliko da su prezentirani i jumbo plakati na kojima se moglo vidjeti samo karakterističnu pozu ruku ove moćne političarke. Merkel je tada bila i najpopularnija njemačka političarka čije je vodstvo odobravalo i više od 60 posto Nijemaca, a to se neće promijeniti sve do ljeta 2015. godine
Tada je njemačka kancelarka Angela Merkel odlukom da primi izbjeglice koji su tada bili zaglavljeni i loše tretirani u Mađarskoj postupila suprotno od svoje standardne političke prakse koja se uvijek oslanjala na odugovlačenje, nezauzimanje isključivih stavova i traženje pozicije konsenzusa kakav bi podržao i njemački društveni mainstream.
Odluka da primi izbjeglice zapravo je prva odluka kancelarke Angele Merkel - koja je na tu poziciju došla 2005. - koja nije do kraja odgovarala većinskom raspoloženju u Njemačkoj nego je odmah izazvala polarizaciju koja se nastavlja do danas. Merkel je u proteklih godinu dana od neprijeporno najpopularnije političarke u Njemačkoj za radikalizirani dio društva postala glavni neprijatelj, a u mainstreamu izgubila značajnu podršku.
Omiljeni je političar u državi ministar Frank-Walter Steinmeier
Prema najnovijim rezultatima ankete koju provode zajedno časopis Stern i televizija RTL, Angelu Markel za kancelarku želi 46 posto ispitanih, što je značajna pad u odnosu na travanj kada ju je podržavalo 52 posto. Dapače, od početka godine i incidenata koji su obilježili novogodišnju noć u Kölnu Merkel sustavno gubi popularnost - sada je omiljeni političar u državi inoministar Frank-Walter Steinmeier - ali to ne znači da nema šanse i za četvrti kancelarski mandat nakon izbora u jesen 2017. godine.
Naime, predsjednik SPD-a i vicekancelar Sigmar Gabriel željeni je kancelar tek 15 posto ispitanih u anketi Sterna i RTL-a, što znači da većina Nijemaca i dalje većinom vidi Merkel kao buduću lidericu svoje zemlje. Uostalom, CDU u anketama dobiva solidnih 35 posto, a SPD je na ponižavajućih 23 posto, dakle i niže od slabog rezultata na prošlim izborima za Bundestag 2013., kada su socijaldemokrati dobili 25,7 posto i postali junior-partner u trećem kabinetu Angele Merkel. Gabriel je već jednom izbjegao direktan izborni sraz s Merkel, kada je SPD 2013. za kancelarskog kandidata nominirao bivšeg ministra financija Peera Steinbrücka kojega je Merkel u kampanji dotukla.
Njemačka se kancelarka ne treba zasad plašiti ni pobune u vlastitim redovima s obzirom na to da je odavno iz vrha CDU-a odstranila većinu političkih konkurenata, a kao svoju nasljednicu priprema najvjerojatnije ministricu obrane Ursulu von der Leyen koja joj je bezuvjetno lojalna. Probleme, doduše, stvara bavarska sestrinska stranka CSU i njezin vođa Horst Seehofer koji se javno sukobljavao s kancelarkom oko njezine izbjegličke politike, ali ju je na kraju uvijek podržao. Kratkotrajne glasine o tome da će se CSU odvojiti od CDU-a te predstaviti kao desna stranka za cijelu Njemačku, a ne samo Bavarsku, već su zaboravljene. Očito je da Seehofer i ekipa nemaju ni želje ni hrabrosti na takav potez.
Također, dok popularnost Angele Merkel u njemačkoj javnosti pada, raste podrška nove političke snage, ekstremističke Alternative za Njemačku (AfD). Ali i to zapravo ide u korist Merkel, jer AfD mnogo više polarizira njemačko društvo od kancelarke te s jedne strane sakuplja protestne glasove, ali s druge izaziva zabrinutost u liberalnom mainstreamu koji će stoga radije podržavati Merkel i njezinu centrističku politiku.
Zeleni se žele vratiti na vlast
Prema trenutačnim rezultatima anketa, u sljedećem će se sazivu Bundestaga naći šest stranaka: CDU/CSU, SPD, Zeleni, Ljevica, liberalni FDP i AfD. U takvoj konstelaciji odnosa, uz pretpostavku da će CDU/CSU predvođeni s Merkel dobiti najviše glasova, moguć je nastavak velike koalicije s Merkel kao kancelarkom, ali i koalicija CDU-a i Zelenih, koji su u opoziciji od 2005. i žele se vratiti na vlast. Daleko manje šanse ima koalicijska konstelacija sastavljena od SPD-a, Zelenih i Ljevice, tzv. crveno-crveno-zelena koalicija, koju onemogućava netrpeljivost centrističkog SPD-a i radikalnije Ljevice, koja u stranačkom programu, između ostaloga, ima i zahtjev za napuštanje NATO-a.
Sve ukazuje na to da se Angeli Merkel u jesen sljedeće godine smiješi još jedan kancelarski mandat, čime bi se izjednačila sa svojim političkim mentorom Helmutom Kohlom. Merkel se zasad odbija izjasniti o tome hoće li se još jednom natjecati, no demokršćani je zasigurno neće u tome spriječiti niti imaju nekoga tko je sada može naslijediti. Iako je izgubila značajan dio svoje javne podrške, Merkel je i dalje političarka koja projicira stabilnost, a to je baš ono što Nijemci najviše žele.
Zato njezina krilatica Wir schaffen das! tj. 'Mi to možemo', osmišljena kao pozitivna poruka njemačkim građanima na početku izbjegličke krize prošlog ljeta, sugerira da Angela Merkel želi i četvrti mandat zaredom biti njemačka kancelarka. Ona to, nesumnjivo, može.
