intervjU: ante jelaska

Ma kakav komunizam, partizani su samo željeli osloboditi zemlju! Glupanima odgovara to da nas netko i danas gnječi, tare i okupira

  • Autor: Damir Petranović
  • Zadnja izmjena 22.06.2019 12:40
  • Objavljeno 22.06.2019 u 12:40
tportal

Izvor: Cropix / Autor: Paun Paunovic / CROPIX

'Malo sam se prerano rodio, pa je današnji svijet oko mene malo kompliciran', kazao je Ante Jelaska (94) prije nešto više od mjesec dana, kada je u prepunom kazalištu primao Nagradu grada Splita za životno djelo, formalno za područje kulture i umjetnosti. Glumac i kazališni redatelj s četiri desetljeća iskustva u ovom Hrvatskom narodnom kazalištu, u kojem je postavio širok repertoar djela - od vlastitih tekstova do klasika, od Gogolja i Shakespearea do Brešana, Smoje i Uvodića - prije svega je ipak poznat kao partizanski ilegalac i kasniji uvjereni antifašist, pa je povodom Dana antifašizma i pristao dati intervju za tportal

Jelaska sam sebe već pokušava otpisati i prepun je dosjetki poput one da je 'život nezdrava pojava od koje se umire', svako malo ispričava se jer mu misli ponekad odlutaju, no u stvarnosti je - iako ponešto sporiji - još uvijek vrlo fokusiran i sjajno artikuliran. U odnosu na desetljeće ili dva ranije, rekli bismo da je tek nešto blaži i pomirljiviji.

Uostalom, to se moglo primijetiti i na spomenutoj ceremoniji u splitskom HNK-u, kada je - suprotno očekivanjima - održao govor u kojemu glavna tema nije bio antifašizam, nego ljubav.

'Pred vratima sam na kojima velikim slovima piše 'izlaz', pa ću citirati Marka Twaina: vremena za rasipanje nema jer život je prekratak za svađe, isprike i pozivanje na red. Vremena ima jedino za razumijevanje među nama, za iskrena prijateljstva i za stvaranje boljeg života. A naš život je ljubav, ona suza sjaja koja je zaspala pod zvijezdama', izgovorio je i zaradio višeminutne ovacije.

Jelaska živi u centru Splita, u ulici koja je nekoć nosila naziv Partizanska i koja je u valu preimenovanja početkom devedesetih vraćena znatno dalje u povijest i posvećena knezu Višeslavu. Tu logiku on ne razumije ni danas, pomalo je i ljut, ali kada govori o tome, u glasu se više osjeti razočarenje. Lakše nam to pada uz veseli cvrkut dva tića u kutu, a koje on sam predstavlja kao vlastitu 'pravu obitelj'.

U dobroj ste formi, vidim.

Ma nije istina. Nakupio sam puno godina, evo, sto manje šest, pa mi mozak ne radi kao prije. Razvodnjen sam i pomalo lunjam u zoni senilije, puno mi treba da se koncentriram i ovo je neka vrsta raspadanja. Bez nelagode mogu reći da mi je sve ravno…

Nije to više onaj isti kapacitet, sve je isparilo. A do prije koju godinu jedva sam čekao vidjeti kakav mikrofon da malo progovorim.

Čestitamo na nagradi koju ste dobili od vlastitog grada.

Ne želim biti prepotentan i normalno da sam zahvalan ljudima koji su mi je dodijelili, ali meni je sve to prolazno. Dođem i zahvalim, poklonim se, a kada ostanem sam s njom, samo slegnem ramenima. Nemoj to pisati, da se tko ne uvrijedi.

Dobro, ali to ipak mora biti čast i ponos?

Naravno da jest, kako ne bi bilo, samo što se ja brzo ohladim. A valjda je uz nagradu išla i neka šuška, tako mi kažu, ali do mene ništa nije stiglo jer je valjda netko bacio šapu.

'Prvoborcima je ukinuta ulica da bi postala Zvonimirova. Pa to je meni potpuno nerazumljivo: što je nama Zvonimir, a što su nam naši prijatelji, sinovi, braća?'

'Prvoborcima je ukinuta ulica da bi postala Zvonimirova. Pa to je meni potpuno nerazumljivo: što je nama Zvonimir, a što su nam naši prijatelji, sinovi, braća?'

Autor: Paun Paunovic / CROPIX

Čestitamo vam, eto, i Dan antifašizma, makar neki baš i nisu skloni njegovu obilježavanju.

Ma, ja mislim da o tome uopće ne trebamo previše govoriti i da je sve to jako razumljivo. Antifašizam je oblik okupljanja civilnog i građanskog društva, to je naprosto zdravo društvo. Kakvo bi uopće bilo nego zdravo, ako se odbija od fašizma i s njime sukobljava?

Moja generacija imala je jak sudar s fašizmom u onom ratu, živjeli smo u okupiranoj Dalmaciji koju se željelo potpuno talijanizirati i normalno je to da smo pružali otpor. Imao sam šesnaest godina kad je došlo ljeto i vrijeme podjele svjedodžbi, a oni su nam ih htjeli ispisati na talijanskom. Čuj to.

I onda smo protestirali tamo ispred teatra, tražili smo naše svjedodžbe na našem, hrvatskom jeziku. Borili smo se za svoj identitet.

Bilo je to negdje tamo pri početku Drugog svjetskog rata?

Je, digla se revolucija protiv okupatora. Osnovan je Prvi splitski odred naših dragih Splićana, naše braće i prijatelja, ali već kad su krenuli u šumu pružati otpor, Talijani i ustaše presreli su ih kod Mravinaca, a kasnije i strijeljali. Zašto baš njih spominjem? Zato što ta mladost ni danas nema poštenu ulicu, nemaju je ni prvoborci kojima je ukinuta, da bi umjesto toga postala Zvonimirova. Pa to je meni potpuno nerazumljivo: što je nama Zvonimir, a što su nam naši prijatelji, sinovi, braća?

Ukidali su nazive ulica jer žale zbog toga što su nas mladići pokušali osloboditi od fašističke okupacije, to ti je razlog. Veliki su to apsurdi…

Gdje ste bili u to doba?

Bio sam gimnazijalac, ali sam sudjelovao u organiziranom otporu okupatorima, Talijanima. Kako god to danas zvučalo, bio sam ponosni skojevac i zbog toga sam svršio u zatvoru. Valjda su oni imali neke svoje veze kojima su me provalili.

I kamo su vas odveli, u Italiju?

Ne još, čekaj, ima tu priče. Pokupili su me i uvalili u zatvor u Splitu, ovdje gdje je današnja Općina, u neku sobu u kojoj je već bilo tridesetak ljudi koji su ležali po podu kao srdele. Stao sam uz vrata jer nije bilo mjesta i cijelu noć probdio, a kada je svanulo, prišao mi je nepoznati mladić koji mi je samo kazao: 'Ovdje imaš dva odgovora: 'Nisam' i 'ne znam'.'

To mi je došlo kao velika injekcija snage i u sebi sam opsovao, jebem ja njima mater milu, nećete od mene izvući ništa! Tako je i bilo.

Svaki dan prolazio sam batinanja na preslušavanjima i kad bih se onesvijestilo, izveli bi me van da dođem sebi. I tako ukrug. Ja odgovaram s 'nisam' i 'ne znam', 'nisam' i 'ne znam', a oni tuku i mlate. Ali to me na kraju i spasilo.

'Ponosan sam na to što sam bio u partizanima, koliko god se to danas poistovjećuje s komunizmom i drugim stvarima'

'Ponosan sam na to što sam bio u partizanima, koliko god se to danas poistovjećuje s komunizmom i drugim stvarima'

Autor: Paun Paunovic / CROPIX

Kako?

Nisam ništa priznao i moj dosje je ostao čist, samo bijeli komad papira koji nisam ni potpisao. Pa kada je došao red na suđenje na Tribune Speciale della Dalmazia u Šibeniku, nisu mi mogli ništa: čak i ta fašistička Italija imala je regule i na neki svoj način bila je pravna država, pa nisu mogli objesiti šesnaestogodišnjaka protiv kojeg nemaju nikakvih dokaza. Umjesto toga ispratili su me na brod i poslali preko mora, u zatvor u Parmu.

Koliko ste ondje proveli?

Dvije godine sam učinio tamo, sve dok fašistička Italija nije krepala, a ja se vratio doma. Zatekao sam oca na samrtnoj postelji i doznao da je cijelo to vrijeme samo stajao na prozoru i zurio u prazno, nije mogao podnijeti to da su odveli njegovo najstarije dijete. Bio je u teškoj depresiji koja mu je donijela i rak, a kada sam se vratio doma, odjednom se oraspoložio. 'Tonči moj, sad mogu umrit kad sam te vidija', kazao je i zagrlilo me.

Tako je i bilo.

Ali tu nije bio kraj rata za vas?

Čim sam se vratio kući, moj mlađi brat Pjero rekao je materi i sestrama da sada napokon može 'otploviti' jer ih ima tko čuvati, pa se zaputio u brda. A iza toga, šta ću, odoh i ja u partizane.

To je bila Četvrta splitska brigada, Deveta divizija. Išli smo u unutrašnjost do Livanjskog polja i prošli sve planine, dolje od Biokova iznad Makarske preko Velebita sve gore do Trsta. Bio je to naporan život, ali i vrijeme je bilo gadno, pa ne možeš očekivati med i mlijeko. Ponosan sam na to što sam bio u partizanima, koliko god se to danas poistovjećuje s komunizmom i drugim stvarima.

Kažete da to nije isto.

Ma kakvi, pa u partizanima nitko nije ni govorio o komunizmu, ni kao ideji ni kao emociji. Ništa! Sve što se kasnije stvorilo rezultat je onog naknadnog ideološkog zaslađivanja.

Jedina svrha i želja partizana bila je osloboditi zemlju od neprijatelja i okupatora i baš zato je sramotno da u ovom gradu i u ovoj državi skoro pa više nema ni spomena na njih, barem kakva ulica ili trg. To je tužno.

'Tužno mi je čuti da djeca pitaju 'Gdje je Srbin?' i mlate se zbog toga, ne mogu razumjeti nepotrebno glođanje oko toga tko je tko, bio on Hrvat, Srbin, Bosanac ili Nijemac'

'Tužno mi je čuti da djeca pitaju 'Gdje je Srbin?' i mlate se zbog toga, ne mogu razumjeti nepotrebno glođanje oko toga tko je tko, bio on Hrvat, Srbin, Bosanac ili Nijemac'

Autor: Paun Paunovic / CROPIX

Mnogi će ipak tvrditi da je antifašizam i komunizam teško precizno razdvojiti.

Ne samo da ih se može, nego se antifašizam i mora odvojiti od takozvanog komunizma. Sve ono što se propovijedalo u komunizmu samo je ideološka konstrukcija koja bi bila ostvarenje potpune pravde u društvu - a tu već zalazimo u zonu iluzije. Dokle god postoji društvo, postojat će i nepravda zato što je čovjek sam po sebi kompliciran. On nije elektronički čip i instrument kojim se može upravljati kao kompjutorom.

Prije nekoliko godina osobno ste intervenirali na 'štandarcu' na splitskoj Pjaci, na postolju na kojemu su uklesani važniji datumi iz gradske povijesti, pa flomasterom dopisali datum oslobođenja od fašista?

Morao sam, zato što se Split i njegova vlast srame oslobođenja vlastitog grada od okupatora. Izgleda da tim glupanima odgovara da nas netko i danas gnječi, tare i okupira, da se oni tako bolje osjećaju.

Bili ste u gradu kada je oslobođen?

Jesam, kako ne, dobro se sjećam. Padala je neka sitna kiša, ali vladalo je oduševljenje, euforija. Ljudi su se grlili i plakali.

S druge strane bilo je i tuge, puno njih pitalo je za svoje sinove, sestre i braću. Puno ih je izginulo, a ništa se nije moglo doznati.

ne razumijem ni danas

S Gripa sam gledao kako nestaje centar grada

Pamtite ono grozno savezničko bombardiranje Splita?

Baš jučer sam razmišljao o tome i nikako da dokučim smisao tog događaja. Zašto saveznici nisu gađali vojne ciljeve, kakvu topničku bitnicu, vojarnu ili neprijateljski brod? Kako su mogli sistematski tući po cijelom jednom gradu? I to po principu 'tepiha', onako ćoravo, pa gdje bomba padne? Mislio sam se onda, mislim se i danas: pa kakvi ste vi saveznici, majku vam vašu?! Taman sam se bio vratio iz zatvora u Italiji i s Gripa sam gledao kako nestaje centar grada, poslije sam vidio i onaj strašni pokolj na Pazaru. Nisam to razumio tada, a ne razumijem ni danas.

Slažete li se s tvrdnjama da je danas na djelu neka nova fašizacija društva, i u Hrvatskoj i u Europi?

Gledaj, pratim ja medije i tužno mi je čuti da djeca pitaju 'Gdje je Srbin? i mlate se zbog toga, ne mogu razumjeti nepotrebno glođanje oko toga tko je tko, bio on Hrvat, Srbin, Bosanac ili Nijemac. Pa i u onom ratu imali smo dobre odnose s našim Talijanima u Splitu, mi obični ljudi, a vlast je uvijek stvarala podjele i tenzije.

Tako je i danas, žaloste me one ustaške parole i simboli na zidovima, iako ih danas ima puno manje nego prije. I opet je vlast kriva za sve: kad netko učini prijestup, oni mu daju uvjetnu kaznu ili ga pošalju na rad za opće dobro. Pa ne možemo tako naprijed…

  • +14
  • +11

Ante Jelaska

Autor: Paun Paunovic / CROPIX

Valjda ipak hoćemo, nego, kratko ćemo se dotaknuti i drugih tema: Kako ste uopće završili u kazalištu?

U Splitu sam tamo oko rata bio jedan oko rukovodilaca u Omladinskom domu, tamo dolje u Marmontovoj, gdje smo organizirali kulturni život i davali predstave u onoj velikoj gimnastičkoj dvorani. E, tu me je infetalo (zarazilo, op.a.) kulturom, zaljubio sam se.

Uskoro me gradska vlast poslala u Zadar, gdje smo stavljali na noge narodno kazalište, a onda sam se opet vratio doma.

Doma ste bili sve od '51. do konca osamdesetih. Pamtimo izjavu koja je otprilike govorila da je Marko Uvodić zanimljiviji od Shakespearea.

Neću kazati da je zanimljiviji, a nipošto ni da je bolji, nego da je narodu bliži i ljudima prihvatljiviji. Shakespeare stoji visoko na svom pijedestalu, dok Marko Uvodić i slični imaju širok osmijeh, veliku pristupačnost i srdačnost. Publika se razgali do kraja jer sama sebe gleda na pozornici koja je kao ogledalo, prepoznaje vlastiti mentalitet i s lakoćom sve to prihvaća.

Pratite li danas splitski teatar?

Vrlo malo, skoro pa kao pokojna glumica i moja prijateljica Asja Kisić, koja je rekla da u penziji nikad više nije prošla ni blizu te zgrade. Živio sam teatar skoro cijeli svoj život, ali nakon što sam se rastao od njega, nema smisla dalje se vezati.

bomba na talijansku limenu glazbu

Paradirali su 'tata rata ta, tata rata ta'… A nama je to išlo na živce

Jedan od bitnih simboličnih trenutaka borbe protiv fašizma u Splitu bilo je bacanje bombe na talijansku limenu glazbu.

Okupirali su nam grad, a onda su još i paradirali s tom muzikom i non-stop činili: 'tata rata ta, tata rata ta'… A nama je sve to išlo na živce, normalno. Još uvijek sam bio dosta mlad, ali znam da se skupila jedna ekipa i bacila na njih bombu ili dvije, a onda su ih naganjali po cijelom gradu. Uhvatili su jednog mladića i tukli ga dok pod batinama nije izdahnuo. Kao i dobri profesor Ćiro Gamulin, koji je na prvu godišnjicu okupacije svojim učenicima rekao da je 'danas tužan dan'. Mlatili su ga sve dok ga nisu potpuno umirili…

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!