Godina je 2011, vani je hladno, crnac pješači sam po željezničkoj pruzi na tridesetak kilometara od Zagreba. Ide prema svjetlima u daljini. Splitski taksist ostavio ga je nasred ceste. Tražio je 1000 eura za prijevoz od Splita do Zagreba, Adewale je imao samo 600. To je sve što mu je ostalo od desetak tisuća dolara s kojima je krenuo u izbjeglištvo, nakon što su mu u Nigeriji ubili dvojicu braće i nakon što su ga četiri puta zatvarali i mučili jer je za njih tražio sudsku pravdu. Nagovorila ga je obitelj. Prodali su zemlju i skupili novac. Iz Nigerije je prešao u Niger pa put Libije. Džipovi, kamioni, zaustavljanja uz cestu, davanje novca u zamjenu za goli život. Ostala mu je jedino lova koju je sakrio u čizme. 'Pljunuo' je libijskom ribarskom brodu 3000 eura za prijevoz do Italije, no brod je naišao na patrolne čamce i odlučio skrenuti prema Hrvatskoj. Bilo je svega petero, šestero skrivenih izbjeglica na plovilu. Konačna destinacija – Split.

'Dopješačio sam do Zagreba i javio se u policijsku postaju. Poslali su me u Kutinu. Bio sam tamo šest mjeseci i kao jedan od rijetkih – dobio azil. Vratio sam se u Zagreb, dobio iznajmljeni stan i 600 kuna mjesečno. Javljali su mi se prijatelji iz Austrije i nagovarali me da dođem gore. Tamo primaju 950 eura mjesečno. Za mene, nije se radilo o novcu, nego o činjenici da sam spašen. Počeo sam surađivati s Centrom za mirovne studije, učio jezik i krenuo raditi s izbjeglicama. Bila je 2012. i bilo je puno ksenofobije u zraku', kaže mi Adewale Prince Soniyiki u bircu u centru Zagreba. Kraljevski mladić koji je odlučio okupiti sve Afrikance u Hrvatskoj i pročistiti komunikacijske kanale između dviju kultura.

Još uvijek zapinje. U četiri godine života u Hrvatskoj nekoliko puta su ga fizički napali, a posebno mu se u sjećanje urezala scena iz tramvaja kada je uletjela skupina Bad Blue Boysa, putnici se razbježali, a između njega i napadača stala je jedina preostala osoba u tramvaju – stara bakica. 'Ako želite udariti njega, prvo ćete morati udariti mene', rekla je starica i spasila mu život, kako veli Adewale. Tko zna, vjerojatno bih završio kao moj prijatelj iz Zagreba kojeg su rasjekli nožem. Da mi je samo znati tko je bila ta starica, veli, da joj se zahvalim.

Radio je Nigerijac s izbjeglicama, studirao ljudska i rodna prava, komunikaciju, rješavanje konflikata i hrvatsku kulturu, sve u Centru za mirovne studije, osnovao Društvo Afrikanaca u Hrvatskoj - jer zašto?: 'Za nekoliko godina imat ćete puno mulata po školama. Preko 500 Afrikanaca i Afrikanki trenutno živi u Hrvatskoj, imaju djecu s ljudima ovdje, i to po troje, četvero njih. Kako će biti njima kada se krenu socijalizirati?' Saznajem, Hrvatska je od 2012. učinila dosta u domeni suzbijanja ksenofobije, no daleko smo od zemalja poput Austrije ili Njemačke. Adewale još uvijek ne može dobiti prostor za svoje društvo, ne postoji ni jedan afrički dućan u Zagrebu, a porazno gospodarstvo podmazuje strah i predrasude. Kratko i slatko, nismo nešto otvoreni unutar zidova lubanje: 'Ljudi su još uvijek zatvoreni, iako je puno bolje nego prije. Misle da ako u Hrvatsku dolazi više izbjeglica, zemlja će imati više problema. Turisti su, naprotiv, vrlo dobrodošli jer donose novac. Ne razumiju na primjeru Velike Britanije ili Njemačke... To su danas velike zemlje jer su pripustile ljude iz različitih kultura koji su donijeli svoja znanja i inicijative. Političari ovdje čine da ljudi pate. Ekonomija je takva da širi strah. Prva stvar koju bih obično čuo u Hrvatskoj je – zašto si dolazio ovdje? Ovdje nema ničega.'

Zakrčenost neuronskih staza u Hrvata, nigerijskog princa nije samo koštala fizički u nekoliko navrata, nego i ljubavno. Roditelji bivše cure nisu ga htjeli vidjeti ni nacrtanog: 'Jednom smo se slučajno sreli i to je to. Ali njoj su rekli da me ne žele vidjeti. Pomislio sam, ako nastavim s ovom curom, imat ću puno problema. Pa sam prekinuo.' Crnci imaju shizofren prolaz kod hrvatskih cura. Ili ih privlače bez osobitog razloga osim što su crnci ili ih iz istog vrhunskog razloga odbijaju. Ima i luđe. Navodi priču svojeg frenda koji se razveo od naše žene jer je počeo kuhati afričku hranu. Supruga se, naime, nije mogla nositi s tim 'smradom'. I kako sada da se postavi čovjek koji nakon četiri godine života u Zagrebu kaže da često zaboravlja da ima drukčiju boju kože? Nikako. Budi ono što jesi i možda te primijeti Ante Gotovina: 'Završio sam u filmu Tomislava Žaje 'Putnici', govorio kako ne mogu naći postao. Sljedećeg dana nazvao me Ante Gotovina i pitao hoću li ribariti. Kažem, hoću. Pitam ga mogu li dovesti i svog prijatelja. Veli on, može. Radio sam u Biogradu godinu dana. Ante je najbolji poslodavac kojeg sam imao. Kako god da smo napravili posao, on je bio zadovoljan.'

Adewale se vratio iz Biograda u Zagreb u želji da ponovno radi s izbjeglicama. Plus, nedugo poslije otvorila mu se prilika života – zaposlen je u našoj IT kompaniji koja posluje s afričkim tržištem kao prodajni menadžer. Nigerijski princ je ovih dana na telefonu s afričkim zemljama i prodaje im softver za mikrofinanciranje 'made in Croatia': 'Šef nam je iz Južnoafričke Republike, imam tim ljudi koji koordiniram. Osjećam se tako dobro. Ovaj softver pomoći će mojoj zemlji i ostalim zemljama u Africi. Tamo je puno korupcije, ljudi su nesigurni, novac je nesiguran. A pomažem i hrvatskoj ekonomiji. U Africi živi jako puno ljudi i sad se taj novac slijeva u Hrvatsku.'

I umjesto da se diljem Hrvatske uputimo u tradiciju i unutarnje bogatstvo afričkih sugrađana, damo im prostor za udrugu i olakšamo im otvaranje njihovih dućana, ja moram slušati kako je Adewale tek u Hrvatskoj naučio psovati, kako ne znamo pomagati jedni drugima i kako nam ne pada na pamet pomoći starijim ljudima dok nose stvari – što je u Nigeriji minimum pristojnosti. I Adewale to više ne radi jer zna da će za njim početi vikati da je lopov. Svejedno. Nigerijskom princu Hrvatska je pružila neki osjećaj sigurnosti i mega toleranciju na ljude koji ga se klone i bježe od njega. Obilazi škole i svira bubnjeve, pleše, priča hrvatskim klincima o Africi. Koje su reakcije? 'Žele još!' Oni stariji pobrinu se za suprotan efekt – prije neki dan u Zadru, držao je radionicu o izbjeglicama, a nekoliko ljudi nije mu htjelo pružiti ruku.

Čovjek sanja o danu kada će se moći vratiti u svoju palaču, gdje su, kaže, imali sve – radnike, djecu, polja, obitelj, rajčice, krumpire, krave, koze... Veli, nedostaju mu hrana, glazba, trgovine, pogled na očeve koji nose djecu na leđima, a ne sprijeda. Ja sanjam nešto drugo. Sanjam Hrvatsku kojoj neće biti tako tijesno u vlastitoj koži.