No je li Isus stvarno tako izgledao? Ako ćemo se oslanjati na povijesne činjenice, najvjerojatnije nije!

Prije svega treba imati na umu da danas zapravo ne postoji potpuni koncenzus o tome je li Isus postojao kao jedna konkretna povijesna osoba jer nema zapisa iz njegova vremena koji ga spominju. Najraniji tekstovi koji govore o Isusu su Pavlove poslanice iz 59. godine nove ere.

Zanimljivo je da u Bibliji također nema opisa njegova izgleda. Stoga je jedina stvar koju danas možemo učiniti ako želimo provjeriti uvjerljivost spomenute uvriježene predodžbe to da istražimo odakle ona potječe te koliko se uklapa u povijesni kontekst.

Pa krenimo redom.

Je li Isus bio dugokos i bradat?

Danas je gotovo bogohulno predstavljati Isusa bez duge kose i bez brade. Međutim ta vizija zapravo potječe iz ranih bizantskih vremena, odnosno negdje iz 5. stoljeća, a najvjerojatnije je nadahnuta predodžbama Zeusa i ima simbolički značaj.

Na najranijim pronađenim crkvenim slikarijama iz trećeg stoljeća nove ere u antičkom gradu Dura-Europos u današnjoj Siriji Isus je kratkokos i golobrad (slika dolje).

U prvom stoljeću antičkog svijeta standard za sve muškarce bila je kratka kosa i obrijana brada, čak i među Židovima. To potvrđuju brojne slike i kipovi iz tog vremena, ali i Pavlova poslanica Korinčanima 11:14 u kojoj piše da je po samoj prirodi stvari duga kosa nečasna za muškarce.

Duge kose i brade u to su vrijeme uglavnom bile rezervirane za božanstva i eventualno za filozofe. Epiktet, jedan od glavnih predstavnika kasnog stoicizma, koji je živio na prijelazu iz prvog u drugo stoljeće, zagovarao je ideju da bi filozofi trebali pustiti da im izgled bude prirodan. No i on se uobičajeno prikazuje samo s bradom, a ne i s dugom kosom.

Osim toga prema biblijskim tekstovima Isus se nije izdvajao od prosječnih stanovnika tog područja. Dapače, u više navrata piše da ga nisu mogli pronaći u gomili. Primjerice u evanđelju po Ivanu 7:11 stoji da su ga Židovi bezuspješno pokušavali pronaći na gozbi. Slično ga opisuje i evanđelje po Luki 4:30.

U prilog dugoj kosi i bradi netko bi mogao iznijeti danas prilično popularan argument prema kojem je Isus slijedio nazarenski zavjet koji je, među ostalim, podrazumijevao odustajanje od šišanja. Činjenica je da se uz Isusa vezuje pridjev Nazarećanin koji neki povjesničari tumače kao indiciju da je pripadao sekti nazarena, a ne kako je uvriježeno da je bio podrijetlom iz Nazareta. No s druge strane brojni opisi iz Novog zavjeta pokazuju da je pio vino što nije u skladu s nazarenskim zavjetima odricanja. Osim toga, iako se u Novom zavjetu ne spominje izravno da je jeo meso, ipak piše da je ljude nahranio ribom, što također nije u duhu nazarenske tradicije uzdržavanja od mesa i žrtvovanja životinja.

Konačno duga kosa baš ne bi bila praktična za stolarske poslove kakvima se bavio Isus. Dakle, bilo bi logično zaključiti da je Isus eventualno bio bradat, ali ne i dugokos.

Nježan izgled, duge haljine, plave oči...

Još nepraktičnija od duge kose za Isusovu profesiju bila bi duga haljina bijele boje u kakvoj se često prikazuje.

U Isusovo vrijeme muškarci su standardno nosili tuniku do koljena, poznatu kao kiton, a duge haljine odijevali su uglavnom samo bogati ljudi za posebne prilike kako bi u javnosti pokazali svoj status.

U evanđelju po Marku 12:38-39 Isus kaže učenicima da se 'čuvaju pismoznanaca, koji rado idu uokolo u dugim haljinama'. Teško je vjerovati da bi učenicima savjetovao jedno, a potom primjerom pokazivao drugo.

Preko tunike Isus je, prema Bibliji, nosio ogrtač, vuneni himation. On najvjerojatnije nije bio bijele boje kakva je bila uvriježena među pripadnicima sekte esena. Naime iz Markova opisa proizlazi da je Isusov ogrtač zasjao bijelom bojom kakva se ne može postići nikakvim zemaljskim izbjeljivanjem samo za njegove molitve na Maslinskoj gori. Također vjerojatno nije imao neku jarku boju poput plave ili crvene. Prema povijesnim rimskim zapisima takve su boje uglavnom odijevale žene.

No čak i da je s promjenom zanimanja izmijenio frizuru i odjeću, nije za očekivati da je isto učinio sa svojim tjelesnim karakteristikama. Stolarima onoga vremena tehnologija nije naročito olakšavala posao – on je bio vrlo grub i naporan. Stoga bi bilo logično očekivati da je Isus bio vrlo snažne tjelesne građe, kao na slikama Michelangela Buonarottija, a ne nježan, vitak i feminiziran poput hipijevskog lika iz rok opere Isus Krist Superstar iz 1971. kakav je danas najpopularniji.

Također nije za očekivati da bi Isus imao plave oči i usko lice kako se nerijetko prikazuje. Forenzički antropolog Richard Neave 2001. je, na temelju lubanje pronađene u Galileji i drugih podataka o obilježjima ljudi tih krajeva, napravio model tipičnog čovjeka onog vremena za BBC-jev dokumentarac 'Sin Božji'. U prilogu nije ustvrdio da model predstavlja Isusa, no njime je htio potaknuti ljude da prihvate mogućnost da Isus nije nužno bio onakav kakvim su ga navikli zamišljati (slika u videu dolje). Aura, koja se gotovono redovno može vidjeti na portretima Isusa, nije kršćanskog podrijetla. Korištena je u više tradicija prije kršćanstva, a poznato je da je zlatni krug bio simbol Sunca u egipatskoj mitologiji.

Najautentičniji detalj u danas uvriježenom prikazu Krista vjerojatno su sandale jer su ih u to vrijeme u tom dijelu svijeta svi nosili.

Dakle, da zaključimo, Isus je najvjerojatnije izgledao slično kao Mojsije na slikarijama u Dura-Europosu jer one najbolje pokazuju kako su ljudi antičke civilizacije u vrijeme Isusa zamišljali židovske svece: Isus je imao kratku, tamnu, možda kovrčavu kosu i nešto brade, imao je tamniju put, bio je snažne građe, nosio je kratku tuniku s kratkim rukavima i bio je ogrnut himationom koji najvjerojatnije nije bio ni bijel niti neke jarke boje.