ANALIZA DEJANA JOVIĆA

Kako je EU de-europeizirala samu sebe

  • Autor: Dejan Jović
  • Zadnja izmjena 19.09.2015 15:39
  • Objavljeno 19.09.2015 u 15:39
  • +8
  • +5

Obračun Mađarske policije s izbjeglicama

Izvor: Reuters / Autor: REUTERS/Stoyan Nenov

Izbjeglička kriza vratila se Europi kao bumerang. Prije samo nekoliko godina, Europa je pokušala europeizirati svoje južno susjedstvo pa je aktivno podržavala politike promjena režima u zemljama koje su izgledale – iz europskog kuta promatrano – nedemokratskima, ali relativno stabilnima. Tzv. arapsko proljeće trebalo je u te zemlje uvesti zapadne vrijednosti, kao što je nakon 1989. učinjeno (navodno) u istočnoeuropskim zemljama. Računalo se da će model kopiranja i imitiranja zapadnih političkih sistema pod nadzorom i uz vodstvo Zapada – koji je primijenjen nakon pada željezne zavjese kroz proces tranzicije u istočnoj Europi – biti sad ponovljen i na Bliskom istoku. Transformacija Bliskog istoka, kao i postsovjetskog euroazijskog istoka (Ukrajine, Bjelorusije, Gruzije i drugih zemalja europskog susjedstva) bio je sljedeći cilj demokratizacije

Ali politika arapskog proljeća – izvana podržane promjene režima – dovela je do kaosa u Libiji i Siriji, a u Egiptu, koji je također bio na putu u kaos, zasad je zaustavljena vojnom diktaturom. U Siriji se danas vodi mali treći svjetski rat, jer se osim tridesetak lokalnih milicija za prevlast, utjecaj i moć bore i velike sile. Involvirane su Rusija, Turska, Iran i 'Zapad' – što god ovaj zadnji pojam značio. Umjesto diktature na koju smo se navikli, postoji mogućnost da dobijemo ne samo kaos nego i anti-sekularni ekstremizam, kojeg simbolizira tzv. Islamska država.

Arapsko proljeće je postalo Europska jesen

Da se taj preokret u odnosu na očekivanja događa samo na Bliskom istoku, Europljane on ne bi suviše zabrinuo. Ali, dogodio nam se neočekivani obrat. Umjesto Arapskog proljeća dobili smo Europsku jesen. Umjesto da Europa europeizira Bliski istok, val izbjeglica koji je ušao u Europu već je značajno de-europeizirao Europu. Umjesto da EU transformira Bliski istok po svojoj slici i prilici – kako je inicijalno i zamislila – zatvaranje granica, suspendiranja načela slobode, militarizacija i korištenje policije, podizanje ograda i zidova kao da smo pred novim ratovima – pokazuje da je Bliski istok došao u Europu, i prijeti da je uništi kao pojam i kao instituciju. Ne mislim pritom na prijetnje koje proizvode sami ljudi, odnosno izbjeglice: one su marginalne i postoje više u projekcijama političkih lidera nego u stvarnosti. Mislim na kolabiranje europskih institucija i pravila, a time i same ideje Europske unije kao antiratnog projekta i projekta slobode. Europska unija, naime, nastala je na ta dva temelja. Ona nije samo ekonomska zajednica nego je prije svega politički i sigurnosni projekt. Politički – jer se temelji na ideji slobode za sve, na ideji univerzalnosti ljudskih prava, na ideji jednakosti bez obzira na mjesto gdje smo rođeni. Nitko nije ni kriv, ni zaslužan, što se rodio kao Sirijac ili Nijemac – svi imaju pravo na život, na sreću i slobodu. Zato je politika azila i migracija temelj liberalne Europe. Azil omogućuje zaštitu pred ratom i nasiljem. Migracije omogućuju slobodu oblikovanja vlastitog života, koji ne smije biti nepopravljivo određen nesretnom okolnošću rođenja u siromaštvu.

Zar 2015. (vodenim) topovima na izbjeglice?!

Dovoljno je samo vidjeti s kojom lakoćom su se zemlje za koje smo tvrdili da su se transformirale i europeizirale – naročito u Južnoj, Srednjoj i Istočnoj Europi – odrekle najvećeg dostignuća i simbola liberalne Europe: šengenskog prostora. U strahu od izbjeglica s Bliskog istoka, panično se zatvaraju granice, podižu zidovi i širi panika od invazije. Obnavlja se ksenofobna, nacionalistička i ekstremistička (čak i neofašistička) retorika, ali i praksa. Od antieuropske iznimke Orban je za nekoliko dana postao model za mnoge druge. A on nije ni najekstremniji ni najnasilniji, čak ni u vlastitoj zemlji. No uspio je vratiti kotač povijesti na stanje od prije 1989. Zidovi i ograde koje su tada srušene pojavili su se ponovno. Ni sloboda, ni mir, ni građansko (a ne uniformirano policijsko ili vojno) rješenje krize - više nisu neupitne vrijednosti. Vodeni topovi i suzavac prema izbjeglicama – koji se, doduše, ponašaju kao da uopće ne razumiju pojam država – učinili su Orbana sličnijim Slobodanu Miloševiću nego Vaclavu Havelu.


Europa bi se trebala zapitati: zašto su europske vrijednosti – za koje je mislila da su univerzalne i duboko ukorijenjene u željama svakog čovjeka za slobodom – pale pred jednim tako običnim i uobičajenim događajem kao što je ulazak nekoliko stotina tisuća izbjeglica/migranata u Europu? Ako ni milijun ljudi uspijeva destabilizirati zajednicu u kojoj živi 550 milijuna, onda krivicu za to ne treba tražiti u tih milijun nego u ovih 550 milijuna. Naime, treba upitati: jesu li liberalne vrijednosti kao što su sloboda, solidarnost i mir za sve doista tako čvrste i popularne u samoj Europskoj uniji. Naročito: jesu li se čvrsto ukorijenile u nekadašnjoj postkomunističkoj Istočnoj i Srednjoj Europi? Ili su i njima bile samo nametnute pa su te zemlje samo glumile transformaciju čekajući prvu priliku da ih se riješe i da se vrate na svoju staru paranoičnu politiku čuvara vlastitog grunta, i čuvara Europe pred barbarima koji dolaze s istoka?

Izbjeglička kriza otkriva nam, dakle, ne samo da nismo uspjeli transformirati Bliski istok, nego i da – vjerojatno – nismo značajno promijenili Srednju i Istočnu Europu, a možda čak ni cijelu Europu. A nakon pada europskog projekta mira i slobode – što slijedi?

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!