Istraga se fokusira na Josipu i Moniku Šincek, pri čemu se Josipa tereti da je osmislio cijeli sustav, a Moniku da je imala vodeću ulogu u koordinaciji posla, njihovom ugovaranju te upravljanju tvrtkama
Nakon Uskokovog izvješća o zagađenju područja Gospića, Varaždina, Benkovca i drugih lokacija opasnim otpadom, dva su ključna pitanja: sanacija štete i tko je odgovoran. Kako piše novinarka 24 sata, Laura Šiprak, u središtu afere se nalazi bračni par Josip i Monika Šincek.
Upravo Josipa istražitelji smatraju osobom koja je osmislila cijeli sustav, a pošto su se njegove tvrtke bavile preradom otpada u građevinske proizvode, kamioni, bale plastike i samljeveni materijal nisu izazivali sumnju. Prema sumnjama Uskoka, Monika je bila važan dio mreže preko koje su se ugovarali poslovi, upravljalo tvrtkama te koordinirali ljudi na terenu.
vezane vijesti
Šincekove tvrtke bavile su se preradom otpada u građevinske proizvode, zbog čega kamioni, bale plastike i samljeveni materijal dugo nisu izazivali sumnju
Osnovna računica bila je jednostavna: zbrinjavanje otpada u europskim zemljama skupo se plaća, osobito kad je riječ o opasnom, medicinskom ili teško razgradivom otpadu. Šincekove tvrtke nudile su niže cijene od konkurencije, dobivale poslove, a zatim bi se, umjesto skupog i pravilnog tretiranja otpada, dio pošiljaka dopremao u Hrvatsku, mljelo ga se, zatrpavalo zemljom i šljunkom ili miješalo s građevinskim materijalom. Razlika između naplaćenog zbrinjavanja i stvarnog, daleko jeftinijeg zakapanja ostajala je organizatorima, piše list.
Mikulić tražio mito
U istragu je uključen i Europol, a otpad je uglavnom stizao iz Italije, Slovenije i Njemačke, uz dio medicinskog otpada i iz hrvatskih bolnica. Kroz približno 1750 pošiljaka s dvadesetak tona, uvezeno je oko 35 tisuća tona otpada.
Istraga navodi i da je u sve bio uključen i Jerko Kostelac, dugogodišnji zaposlenik Ličko-senjske županije i savjetnik za zaštitu okoliša koji je tvrtki Tipos Resurs izdavao dozvole za gospodarenje otpadom u Gospiću.
Istraga uz ovaj dvojac istražuje i Monikinog oca Mileta Stevanovića kojeg se sumnjiči da je nabavljao zemlju i šljunak za prekrivanje samljevenog otpada. Tu su i Antonija Bauk, (partnerica Monikina brata) i dva vozača koji se spominju oko prijevoza, dogovaranja radnika te zatrpavanje otpada. U poslovnoj konstrukciji je važna karika i Franciska Dodić koja je s Monikom, preko povezanih tvrtki koordinira radnike i prijevoz te su si međusobno izdavali račune. Pritom je Franciskin suprug, čuveni zlatar Paško Dodić vlasnik zemljišta kamenoloma kraj Benkovca, na kojem je također završavao otpad, iako ondje nije postojala dozvola za takvo odlaganje.
Dodić se ne navodi među osumnjičenima u prvotnom dijelu predmeta, ali je važna poveznica među akterima. Upravo je on, prema objavljenim informacijama, upoznao Josipa Šinceka s tadašnjim glavnim državnim inspektorom Andrijom Mikulićem. Mikulićevo ime otvorilo je novu, politički najosjetljiviju, razinu slučaja.
Šincek je u obrani pred Uskokom tvrdio da ga je Mikulić tražio pola milijuna eura mita kako bi inspekcija zažmirila i omogućila mu nastavak posla. Prema tim tvrdnjama, sastali su se najmanje dvaput u jednoj pivnici u Gospiću. Šincek tvrdi da novac nije dao, a nakon sastanaka njegovim su tvrtkama ukidane dozvole. Mikulićevi odvjetnici poručili su da o tim tvrdnjama nemaju saznanja, a na Uskoku je da utvrdi jesu li Šincekovi navodi istiniti ili je riječ o pokušaju da dio odgovornosti prebaci na druge, zaključuje 24 sata.
