KOMENTAR VUKA PERIŠIĆA

Kako demontirati golemi hrvatski Mitograd

  • Autor: Vuk Perišić
  • Zadnja izmjena 27.09.2010 14:09
  • Objavljeno 27.09.2010 u 12:25
antikorupcijska kampanja

antikorupcijska kampanja

Izvor: Cropix / Autor: CROPIX / Nina Djurdjevic

Pokazalo se da su stranačka i ideološka pripadnost bile savršeno nevažne. Sve velike političke stranke bile su međusobno povezane prešutnim sporazumom o podjeli plijena, piše naš komentator, ali iako zvuči tako domaće, to on podsjeća na veliku antikorupcijsku čistku u Italiji, njezine domete i što se dogodilo poslije

U veljači 1992. otkriveno je da je izvjesni Mario Chiesa, jedan od dužnosnika talijanske Socijalističke partije, primao mito. Partija ga se odmah javno odrekla. Razočarani i uhićeni Chiesa više nije imao što izgubiti, pa se utješio tako što je policiji i tužilaštvu ispričao sve što zna. Jasno, klupko se odmotalo. U travnju iste godine započeo je val uhićenja i samoubojstava, ali i atentata na pravosudne dužnosnike. Na izborima u lipnju 1993. praktično se raspala Demokršćanska stranka, koja je vladala Italijom od 1945, kao i socijalisti, socijaldemokrati i liberali. Sve korupcijske i kriminalne zaplete koji su otkriveni u pravosudnoj akciji koja će u ući u povijest kao Čiste ruke jednostavno je nemoguće prepričati. Odlazak starog i korumpiranog političkog establišmenta neki su nazvali i krajem talijanske Prve Republike.

Rekonstrukcija Tangentopolija u emisiji 'Blu Notte' na kanalu Rai Tre

Pokazalo se da su stranačka i ideološka pripadnost bile savršeno nevažne. Sve velike političke stranke bile su međusobno povezane prešutnim sporazumom o podjeli plijena. Ministarska mjesta i članstvo u upravnim tijelima državnih poduzeća dijelili su se po ključu kojim su sve stranke bile zadovoljne. I vladajući i oporba ponašali su se kao ekskluzivni interesni sindikat koji je izbore i demokratsku proceduru sveo na farsu kako bi pripadnici svih stranačkih vrhuški proveli određeno vrijeme na nekom unosnom položaju gdje se odlučuje o trošenju novaca, odnosno dolazi u prigodu da se primi provizija, odnosno tangente, kako se to kaže na talijanskom. Čitav taj spektakularni niz afera nazvan je Tangentopoli. Zvuči nezgrapno u hrvatskom prijevodu: Mitograd. U Hrvatskoj se zadnjih dvadesetak godina često koristi jednako nezgrapni svršeni glagol: 'odraditi'. Nešto u njegovoj intonaciji kao da se izruguje glagolu 'raditi'.

Korupcijske afere mogu izazvati gađenje, prezir i podsmijeh. Zasigurno izazivaju i onu tako čestu i tako opasnu pomisao da bi 'sve njih trebalo postrijeljati'. Ne. Ne možemo ukinuti nogomet ako ponekad netko u kaznenom prostoru igra rukom, pa čak ako i prečesto igra rukom. Zato postoje crveni kartoni i jedanaesterci. Zato postoje suci. Nije problem u korupciji. Uvijek će je biti. Jedino što je važno jest način na koji se društvo s njome suočava i način na koji se država s njome bori. Demokracija nije savršeno društvo. Samo totalitarizmi su savršeni u svojem ludilu. Demokracija nije ni puka vladavina većine. Ona je procedura koja vladu obvezuje na poniznost, a oporbu na drskost. Oporba koja se vladi ispričava za vlastitu drskost podriva demokraciju.

Demokracija je i pozornica ljudskih slabosti. Dogodi se da političari polude od pohlepe i zgrću novac da bi kupili sve što se dade kupiti i da bi zbrinuli obitelj, nekoliko ljubavnica i unuke. Javne dužnosti stvaraju mnoge neodoljive i zavodljive prilike. Psihologija džepara u tramvaju koji zuri u nečiji debeli novčanik nije bitno drukčija. To je tako ljudski, iako je žalosno. Ono jedino važno jest da demokratska javnost postoji, neovisno pravosuđe funkcionira, a gradski prijevoznici u vozilima ističu upozorenja putnicima da pripaze na novčanike, tako da i korumpirani političar i džepar žive u strahu od sramote i zatvora. U dobroj demokraciji nitko se previše ne uzbuđuje kada se otkrije da je neki političar – zamislite, molim vas – korumpiran. Demokracija se i sastoji u tome da bi se to otkrilo i da bi krivac bio osuđen. Ili da bi bio oslobođen ukoliko je nevin – što je još važnije. I da ni u kojem slučaju ne bi bio strijeljan ili obješen jer u dobroj demokraciji nema smrtne kazne i prijekog suda.

Nakon akcije Čiste ruke, korupcija u Italiji nije iskorijenjena. Neki su političari vješto izbjegli kazneni progon, a politički vakuum iskoristio je izvjesni Silvio Berlusconi. Usprkos tome opstali su talijanski film, festival u San Remu, pršut iz Parme i apeninski hedonizam. Opstala je i talijanska demokracija. Trapavo, polovično i nesavršeno, no ako od demokracije očekujemo da bude savršena, ona će prestati biti demokracija. Njezina svrha nije uljepšavanje društva nego – osim svega ostalog – i traganje za istinom, koja nije ni crna ni bijela nego žalobno siva. Na koncu, demokracija i nije ništa drugo nego neprestano otkrivanje korupcijskih skandala. Ona je društvo koje ne teži dokidanju ljudskih slabosti nego njihovom razotkrivanju. Samo tako moguće je otvoriti prostor i za vrlinu.

Korupcija je elementarna nepogoda, hir ljudske prirode, kao što je poplava hir poludjele vode. Na višoj sili uzaludno je iskaljivati bijes. Treba pravodobno graditi nasipe i kanale. Zato su prve države i nastale pored velikih rijeka. Zato moderne demokratske države – osim što pravodobno grade nasipe i kanale – opstaju ako za suce, državne tužitelje i policijske inspektore imenuju ljude koji oholo uživaju u vlastitoj hrabrosti i odanosti vladavini prava. Osim što je hrabrost vrlina, ona je i užitak. Nema ničeg slađeg od promatranja glupavog lica onoga tko je uzaludno ponudio mito. Taj trenutak u kojem se ruši njegov unakaženi svijet, kad je zbunjen i suočen s drugačijim, sa superiornim poimanjem vrijednosti, možda je najteža kazna za njegovu sivu dušu.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi