Prosvjedi u Varšavskoj profilirali su se u najboljem mogućem smjeru. Pitanje očuvanja Varšavske kao 'kralježnice grada' i dalje je važan zahtjev prosvjednika, međutim sve su glasnija skandiranja koja prozivaju osobe puno odgovornije za potpuno potonuće demokracije i pravne države. Prozivaju se tu i Bajić i Bandić i Marina Matulović Dropulić koja je u takvom sukobu interesa da bi kakav japanski ministar na samu pomisao njene drskosti izveo harakiri. Pritom se u oči gleda policija, ta služba čije djelovanje ne štiti privatni kapital, kako se misli, već dobro utaborene korisnike državnih i lokalnih sinekura kojima se sve učestalije postavljaju ozbiljna pitanja. Još kad bi ih Bajić postavljao, bilo bi sjajno.

Velik je broj ljudi prepoznao da problem Varšavske nije toliko problem novca kojim raspolaže Tomislav Horvatinčić. Ljudi u utorak okupljeni na prosvjedu zajedno su s većinom vođa prosvjeda kroz vrijeme shvatili da je problem u monopoliziranoj i korumpiranoj državi na čijoj bi birokraciji Kafka mogao crpiti inspiraciju za idućih nekoliko života. Država je to u kojoj neki građani smatraju da je u redu što se krade jer se pritom barem nešto 'delalo'. Pioniri prosvjeda u Varšavskoj su simbolično jučer 'predali' pitanje ove ulice građanima Zagreba. Mogli su slobodno predati to pitanje i građanima Hrvatske jer problem je karakterističan i muči cijelu državu. Varšavska je paradigma koja se može protegnuti od najmanjeg mjesta do najvećeg grada Hrvatske. Iako nemaju svi svoje tajkune i privatizacijske lopove, svima su karakteristične glavešine koje je teže iskorijeniti od najgoreg korova.

Čemu poziv navijačima i pjevanje 'Internacionale'?

Ne treba previše filozofirati oko toga da produljeni sukob i entuzijazam za pobjedu pridonosi osjećaju solidarnosti. No kada se napokon shvati da je problem širi od lokalne zajednice i partikularnih interesa, solidarnost se krene izgrađivati na užim interesnim skupinama. Čemu 'kvartovski istup' Tina Gazivode? I dok je, što se njegove estetike tiče, umjesto u Dinamovom dresu mogao izići obučen u Zvončicu Balončicu, nije sasvim jasno što je trebao značiti njegov poziv navijačima. Što je želio postići poručivši da 'navijači i borci za Varšavsku često imaju zajedničke ciljeve'? Zašto baš navijači? Ne postoji li mnoštvo skupina koje imaju slične ili veće probleme od onih kakve imaju navijači? Da i nema (kao što ima), čemu uopće isticati bilo koju od tih skupina?

Isti skup upitnika možemo nanizati i nakon što je grupica ljudi nakon rušenja ograde otpjevala 'Internacionalu'. Kada iznimno strpljivi i sve bolje organizirani Tomašević i Celakoski pozivaju prosvjednike na nenasilje jer 'policija i zaštitari to i žele kako bi diskreditirali prosvjed', onda oni ističu samo jednu i vjerojatno najvažniju stvar od koje bi se prosvjednici trebali uzdržati. Čemu onda 'Internacionala'? Zar i ona ne diskreditira i nepotrebno politizira čitav skup?

Naravno da diskreditira, ali neki će reći da se radi o lijepoj pjesmi koja prvenstveno govori o nepravdi i potlačenosti. Zar je za očekivati da će prosvjednici na barikadama (ogradi) recitirati Milla ili Lorda Actona i njihove hvalospjeve slobodi, nastavit će se dobrohotni komentar. I donekle će biti u pravu, Mill nije uglazbljen, što ga čini manje pogodnim za velika okupljanja i još više od toga, nikad nije bio omiljena 'melodija' masama koje uvijek vape za revolucionarnom retorikom. Ipak, kada vidim da Bad Blue Boysi na stadionu krenu pjevati 'Internacionalu' dok ih policija rastavlja na dijelove svojim pendrecima (i obrnuto), bit ću spreman odbaciti sve što sam iznio, a 'Internacionalu' ću shvatiti isključivo kao pjesmu svih koji su potlačeni. Sve dok do jedne takve nadrealne scene ne dođe, 'Internacionala' će za mene biti jedna iznimno politički konotirana pjesma.

Ta pretpostavka da je neka ideja do koje je u datom trenutku došao neki kolektiv najbolja i da druge u to treba uvjeriti pod svaku cijenu rezultirala je nerijetko u svojim radikalnim varijantama poput fašizma, nacizma, staljinizma te predstavlja jednu od najpodlijih varki koje je malo tko prozreo. 'Internacionalu' su pjevali i Lenjin i Trocki i Staljin. Bilo da se radi o klasi, rasi, bilo o nacionalnosti ili sportskom klubu, svi kolektivni interesi koji pretendiraju biti univerzalni nužno su partikularni jer podrazumijevaju manje slobode onima koji nisu pripadnici naše klase, rase, nacionalnosti ili jednostavno zato što navijaju za drugi klub.

Ali ako već moram birati između navijačkog repertoara i 'Internacionale', biram potonju. Uz ove koji ruše uz 'Internacionalu' trenutno ne osjećam strah, štoviše simpatični su mi. Ipak, teško mi se oteti dojmu da je i jedno i drugo navijanje. Svatko navija za svoje. I dok uzmuvane dizalice nad glavama prosvjednika sasvim sigurno ukazuju na to da Horvatinčić sigurno nije položio posljednju ciglu, ova heterogena skupina prosvjednika pokazuje da im je ipak stalo do nekih ciljeva koji nadilaze interese pojedinih političkih ili supkulturnih skupina. Ako neki od njih još uvijek u srcu moraju nositi kakav kolektivni imperativ, bilo radničko-politički bilo sportski, neka im je.