Situacija je bila tim značajnija što Francuska takav model vladavine nije iskusila još od 1981. godine kada je François Mitterand osvojio svoj prvi predsjednički mandat. Hollande je tako primjerice odmah najavio da će smanjiti francusku vojnu prisutnost u Afganistanu te da će u pregovorima s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel uvesti novi fiskalni pakt mjera za poticanje ekonomskog rasta, naspram strogog njemačkog modela štednje. Na domaćem planu najavljene promjene imale su također široki zamah, stvaranje novih, subvencioniranih 150.000 radnih mjesta za mlade, 60.000 radnih mjesta za nastavnike, 150.000 novih socijalnih stanova. Većina tih socijalnih mjera imala se financirati novim nametima.

Onaj najglasovitiji od 75 posto na prihode iznad milijun eura tek je manji dio novog poreznog sustava. Tako je u planu mjera naveden i novi porez od 45 posto za godišnje prihode iznad 150.000 eura, koji zahvaća bitno veći domaćinstava od tzv. 'superporeza na milijardere'. Uvodi se i tzv. porez solidarnosti na imovinu čiji će prihod ići u fondove za socijalno ugrožene, a u simboličkoj gesti, visokoj državnoj administraciji, ministrima, zastupnicima, direktorima državnih kompanija smanjene su plaće, ukinute beneficije, zamrznuta nabava novih automobila. U Hollandeovom usmjerenju valjalo je prepoznati i nekoliko pomaka na planu ljudskih prava i kulturnih autonomija. Tako je njegova vlada najavila ozakonjenje istospolnih brakova, mjeru koju je Sarkozy redovito izbjegavao, te puno priznanje regionalnih jezika, kao što su okcitanski, frankoprovansalski, alzaški, katalonski itd.. što je svakako presedan u snažno centraliziranoj Francuskoj.

Ukratko, Hollandeov model ispunjavao je skoro sve uvjete da ga se u prvi mah nazove socijalno osjetljivim i ekonomski održivim (što je, nota bene, na domaćem terenu, unatoč proklamiranom lijevom usmjerenju Vlade, skoro nemoguće primijetiti).
No Hollande, pet mjeseci nakon preuzimanja vlasti, upravo u periodu dok se dobar dio najavljenih mjera implementira kroz odluke parlamenta u kojem socijalisti imaju komotnu većinu, bilježi najveći pad popularnosti. Prema posljednjoj anketi, predsjednik Hollande i premijer Ayrault imaju tek 42 posto podrške među stanovništvom, bitno niži postotak od prethodnika Sarkozyja u istom periodu njegovog mandata.

Naime, već od početka rujna Hollandeov model nailazi na niz oštrih protivljenja, čak i među dijelom javnosti lijevog usmjerenja. Objašnjenja za pad podrške zasad su svakojaka. Dobra većina spominje financijsku krizu kao glavni razlog sumnji i skepsi, no ona pokriva tek dio fenomena. Istina, u novom europskom fiskalnom paktu mjere za gospodarski rast tek su na razini preporuka i orijentacije te nisu obvezujuće za zemlje potpisnice, dok na domaćem planu faktori kao što su brojka od preko tri milijuna nezaposlenih i konstantni pad kupovne moći teško mogu biti garantom ikakvog optimizma.

Naime, postavlja se pitanje o kompatibilnosti mjera iz fiskalnog pakta i iz novog državnog proračuna, kojim se namjerava uštedjeti oko 30 milijardi eura i smanjiti javni deficit na tri posto BDP-a, s novim socijalnim mjerama. Vlada je najavila da će novi porezi biti usmjereni prije svega prema imućnom sloju i prema velikim kompanijama, no ekonomski analitičari već sada upozoravaju da se ambiciozni plan vlade neće moći provesti bez dodatnih opterećenja za srednji sloj, koja bi se mogla progresivno uvoditi već od kraja tekuće godine.

Zatim, spominje se i neefikasni model vladavine. Naime, Hollande, kojeg se opisuje kao sklonog kompromisima i dogovorima, a ne autoritetom u provođenju mjera, koji je Sarkozy tako prigodno utjelovio, navodno ima problema s tzv. 'predsjedničkim autoritetom'. Opaska je to koju ne bi trebalo zasad shvaćati preozbiljno dok joj je glavni cilj pronalazak ravnoteže među vladajućom koalicijom, no zato je opravdana nestrpljivost Francuza koji iščekuju djelatnost novih mjera, faktor koji će Hollande, usprkos svom oprezu i rezerviranosti, morati što prije uzeti u obzir.