NEČIST RAČUN

Grad Bengazi - vječni kamen u čizmi Gadafija

  • Autor: Marko Stričević
  • Zadnja izmjena 25.02.2011 01:16
  • Objavljeno 19.02.2011 u 15:19
Moamer Gadafi

Moamer Gadafi

Izvor: Sipa Press / Autor: Sipa

Malo bi ljudi na svijetu u ovom trenutku moglo pouzdano izvijestiti što se trenutačno događa u Libiji. Možda jedino libijski obavještajci, kada bi nekim slučajem htjeli podastrijeti javnosti objektivne činjenice. No očito je da se stari, gotovo avetinjski režim vojno-policijske diktature pukovnika Moamara Gadafija bori s još jednim pokušajem revolucionarnog prevrata u zapadnoj sferi islamskog svijeta

No koji su razmjeri i posljedice sukoba – približava li se doista brojka pobijenih prosvjednika stotini u samo nekoliko dana – ne može se pouzdano utvrditi jer glavnina svjetskih medija distribuira informacije i poluinformacije s društvenih mreža i tube stanica. Već smo pisali da se jedan BBC u izvještajima poziva na svog dopisnika diskretno propuštajući činjenicu da se čovjek nalazi u Egiptu... Noćas su vlasti u Tripoliju po uzoru na egipatskog gubitnika Mubaraka počupale i posljednji 'korov' slobodne masovne komunikacije - internetske veze.

U takvoj situaciji izvjesnim se doima da se pobuna, očekivano, razbuktala na istoku zemlje, u drevnoj provinciji Cirenaiki gdje su, prema izjavama očevidaca, režimske snage proteklih dana počinile strašna krvoprolića.

Bijes iz libijskih 'favela'

Ključnim gradom u ovim događanjima uzima se Bengazi, centar istočne obale Libije i oštar kamenčić u revolucionarnoj čizmi Moamara Gadafija koji ga periodički žulja još od samih početaka – daleke, woodstsockovske 1969. godine kada je kao 27-godišnji oficir, 'magrebski Che Guevara', vojnim udarom svrgnuo bahatog kralja Idrisa i na valovima novotkrivenih nalazišta nafte krenuo stvarati čudnu, totalitarnu socijalističku džamahiriju koja je ubrzo preuzela jednu od glavnih uloga u pokretu Nesvrstanih.

No kako su sile na istoku zemlje odbile podržati Gadafijev puč, te su regije ostale zakinute u 'pravednoj' preraspodjeli društvenih dobara. 'Bijes zbog ekonomskih uvjeta i brutalnosti idiosinkrastičnog Gadafijeva režima i ranije je dovodio do sukoba na ulicama istočnih gradova, pogotovo u Bengaziju i regiji Cirenaika. Islamisti koji su 90-ih nasilno istupali protiv vlasti uglavnom su potekli iz kirenajskih slamova. Odgovor režima uvijek je bio okrutan', izjavila je za Deutsche Welle dr. Alia Brahimi s londonske School of Economics.

Libija - bogata Sjeverna Koreja Mediterana?

Do prije nekoliko godina Libija je zbog podržavanja antiameričkog terorizma i pokušaja da stvori atomsku bombu bila toliko izolirana zemlja da je pitanje je li je danas primjerenije uspoređivati sa susjednim, barem kozmetički (turistički) europeiziranim Tunisom, ili možda sa Sjevernom Korejom. Usporedbe radi, Tunis godišnje posjeti oko pet milijuna stranih turista, dok u Libiju dođe tek par stotina tisuća – a donedavno ih uopće nije ni bilo, izuzev pokojeg tzv. poslovnog turista. Nije stvar samo u tome da su stranci teško ulazili u Libiju, nego u činjenici da se malo koji Libijac mogao slobodno družiti s njima, a kamoli dobiti privilegiju da zaviri preko granica saharsko-mediteranske zemlje koja je površinom veća od Francuske, Španjolske i Portugala zajedno, ali je populacijom tek nešto veća od Hrvatske

Buntovnici u Bengaziju ruše spomenik Zelenoj knjizi, kratkom Gadafijevomdoprinosu politologiji, političkoj filozofiji i dogmatici 20. stoljeća

Zelena knjiga - Gadafijeva ideologija 'direktne demokracije

Analitičari smatraju da će ključnu ulogu u održanju Gadafijevog režima odigrati dva faktora. Prvi je činjenica da vojska, policija i specijalne službe svirepim totalitarnim metodama kontroliraju situaciju u zemlji – od medijskog sustava do javnih okupljanja. Libiju karakterizira teško razumljiva mreža neslužbenih autoriteta u društvu u kojem su zabranjene i političke stranke i parlament kakav poznaju zapadne liberalne demokracije (Gadafijeva revolucionarna fantazma o 'direktnoj demokraciji' ovjekovječena je u njegovoj Zelenoj knjizi, svojevrsnom surogatu za ustav). No čini se da su mehanizme direktne demokracije zamijenile plemensko-obiteljske hijerarhije u ključnim polugama države. Veliko je pitanje hoće li se Tripolitanija i ostatak zemlje solidarizirati s 'oporbenim bastionom' u Bengaziju i okolici.

U male nacije velika nafta

Drugi razlog koji daje manevarskog prostora Gadafiju jest činjenica da njegova zemlja od 6,4 milijuna ljudi drži 3,24 posto dokazanih svjetskih zaliha nafte (CIA). To bi mu moglo omogućiti kupovanje socijalnog mira i brojne ustupke. Libijskoj ekonomiji, koja otprilike 95-postotno ovisi o presušivim izvorima nafte, nasušno je potrebna divesrifikacija gospodarstva, no pitanje je može li se to ostvariti uz sadašnju državnu kontrolu trgovine, cijena, kredita i vanjske robne razmjene.

Zanimljivo je u cijeloj situaciji da međunarodna zajednica zapravo šuti i – čeka, valjda. Nema vijesti o krvoprolićima u Tripoliju – nema ni konkretnih pritisaka na Gadafija. Medijskim prostorom ne kruže ni analize tko bi, barem teoretski, mogao ili htio preuzeti vlast. Libija ostaje enigma na južnim obalama Mediterana, džamahirija kojom već 41 godinu, bez partije i ustava, vedri i oblači pukovnik - šatorski nomad u beduinskoj odjeći, stari saveznik druga Tita i nakon Fidela Castra najdugotrajniji hegemon današnjice.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!

Napiši ovdje što ti misliš o ovoj temi