Recep Tayyip Erdogan, kako se očekivalo, uvjerljivo je pobijedio na jučerašnjim parlamentarnim izborima u Turskoj i dobio treći po redu premijerski mandat s 326 osvojenih zastupničkih mjesta, od 550, koliko ih ima u parlamentu. Sada počinje trgovina kako bi pridobio ta četiri do potrebnih 330 mandata, koliko mu treba da sazove referendum za promjenu ustava jer 367 zastupnika, koliko bi mu trebalo da sam donese ustav i proglasi predsjednički sustav po uzoru na SAD, ne može dobiti
Erdogan si je pokvario slavlje jer si je bio postavio previsok cilj: da njegova Stranka pravde i razvoja (AKP) sama dobije 330 zastupničkih mandata i sama, bez opozicije ili koalicijskih partnera, sastavi nacrt ustava kojim bi se na referendumu tražilo uvođenje predsjedničkog sustava. Tako bi, misli li su u AKP-u, sadašnji premijer, nakon trećeg uzastopnog mandata, upravo dobivenog, jer četvrti, po pravilima parlamenta, ali i te stranke, ne može dobiti, ciljao na mjesto šefa države.
Ali turski su izbori bili takvi da su, zapravo, svi dobili. Iako su se snovi Erdogana da postane veliki kao Atatürk zakomplicirali, ostvario je uvjerljivu izbornu pobjedu osvojivši 50 posto glasova i njegov uspjeh je itekako uvjerljiv i stavlja ga u red velikih šefova vlada kakvi su bili Margaret Thatcher ili Helmut Hohl
Dobila je i oporbena Republikanska narodna stranka (CHP) Kemala Kiliçdaroglua, 'turskog Ghandija', kako ga zovu mediji, koji je lijevom centru donio 26 posto glasova (njegov prethodnik Deniz Baykal na izborima 2007. je dobio 20 posto), što znači da će se puno lakše moći suprotstaviti nacionalističkoj frakciji u stranci kako bi osnažio socijaldemokratsku i laičku kritiku umjerenog Erdoganovog islamizma. Pobijedili su i ultranacionalisti Stranke nacionalističkog pokreta (MHP) jer su, unatoč lošim najavama, prešli povijesni prag od 10 posto sa 13 posto dobivenih glasova, što je, uzimajući u obzir lavinu seksualnih skandala koji su pogodili njihove lidere, vrlo dobar rezultat.
Dobili su, konačno, i kurdski nacionalisti Stranke za mir i demokraciju (BDP) koji su izašli samostalno na izbore i dobili 35 zastupnika (iznad 10 posto glasova), 15 zastupnika više nego 2007. Erdogan će svakako morati saslušati njihov glas bude li želio promijeniti ustav.
Iznad svega, dobila je turska demokracija koja je Erdoganu iz ruke izvukla mogućnost apsolutnog vladanja, ali mu je dala dovoljno vlasti da nastavi s vrlo uspješnim reformama i gospodarskim uspjesima. U ovome je poanta: pregovori oko članstva u EU-u - koji su zapeli 2005. ne samo zbog Ciparskog veta, već zbog, između ostalog, lošeg stanja ljudskih prava - manji su problem za samu EU nego za Tursku, koja je u posljednjih deset godina povećala ekonomiju sa 200 na 800 milijardi dolara.
S ljudskim pravima Turska ima mnogo više problema: trenutno se u zatvorima nalazi 60 novinara (više nego u Kini!), a na strogu kaznu od 15 godina zatvora je osuđena kurdska nacionalistkinja Layla Zana jer je u parlamentu progovorila na materinjem jeziku. Kažimo to i ovako: godinama se raspravlja o tome ide li Turska prema zapadu ili prema istoku, a ja kažem: krivo, ide prema gore!
Povećala je za 300 posto prihode po glavi stanovnika (s tri na 10 tisuća dolara), smanjila je javnu dug sa 75 na 40 posto BDP-a a rizik ulaganja je daleko ispod razine zemalja s juga Europe. Dok se u Parizu i u Berlinu na Ankaru gleda ispod oka, Erdogan je razvio neku vrstu islamskog kalvinizma ili, da to pojasnimo, iznjedrio je jednu novu klasu poduzetnika koja je stubokom promijenila predodžbu o nepismenim i siromašnim stanovnicima Anatolije. Ako Europi nije smetao spoj vjere i politike u obliku demokršćanstva De Gasperija ili Adenauera, dapače, zašto bi joj trebao smetati njezin pandan u vidu turskog islamizma? Možda zato što se mlade arapske demokracije ugledaju u Istanbul, a ne u Bruxelles ili zato što je današnja Turska daleko bogatija, stabilna i liberalnija nego kada joj je 1999. obećano članstvo u EU-u?
Oni kojima ne odgovara jaka Turska kažu da je Erdogan neka vrsta južnjačkog, muslimanskog Putina, autoritarni tip koji se maskira slobodnim izborima, ali koji ima medije i gospodarsku elitu u šaci. Tko pak poznaje Tursku, ne može pristati na takav zaključak. Uostalom, ako bi se takva diktatura udomaćila i ako bi Erdogan razvio sustav kojim pak vlada Putin, značilo bi to da je nesposobnost europske diplomacije potpuna jer bi se propustila epohalna prilika, a to je pomoći Turskoj da postane svjetionik koji će, jer joj je to zadano (vidi se iz načina na koji pomaže i posreduje u regiji u kojoj je sa svima bila posvađena, a više nije), rasvjetljavati demokracijom i poštenim gospodarstvom cijelu srednju Aziju, Kavkaz, Bliski istok i sjever Afrike.
