Zatvaranje Hormuškog tjesnaca ozbiljno je poremetilo globalno tržište: oko 15 posto svjetske nafte ne dolazi do kupaca, a većina zaljevskih država bilježi pad proizvodnje i prihoda. No Iran je iznimka
Njegovi tankeri i dalje prolaze, a prihodi od nafte gotovo su se udvostručili u odnosu na razdoblje prije početka sukoba krajem veljače. Naime, procjene govore da Iran trenutačno izvozi između 2,4 i 2,8 milijuna barela dnevno, uključujući do 1,8 milijuna barela sirove nafte. To su razine usporedive ili više nego prošle godine, ali uz znatno više cijene, analizirao je The Economist.
Velik dio tog novca završava u rukama Iranske revolucionarne garde, elitne vojne strukture koja ima ključnu ulogu u naftnom biznisu.
vezane vijesti
Nafta kao valuta i mreža moćnika
Iako izvoz formalno vodi National Iranian Oil Company, sustav je u praksi decentraliziran. Državne institucije i povezane strukture dobivaju ‘kvote’ nafte koje samostalno prodaju, a sve kontrolira uski krug moćnih pojedinaca bliskih vrhu režima. Takva mreža, povezana s Revolucionarnom gardom, omogućuje fleksibilnost i otežava sankcije.
Revolucionarna garda kontrolira i transport kroz Perzijski zaljev, uključujući Hormuški tjesnac. Tankeri plove uz stroge sigurnosne protokole, često uz pratnju, a uvedene su i hitne procedure za brzi bijeg u slučaju napada.
Tako ključna izvozna točka ostaje otok Kharg (kojem Trump stalno prijeti), preko kojeg ide većina iranske nafte, uz aktiviranje alternativnih terminala kako bi se smanjio rizik.
Gotovo 90 posto iranske nafte završava u Kini, gdje je kupuju manje, poluneovisne rafinerije. Zbog smanjenih isporuka iz drugih zaljevskih država, popusti na iransku naftu su se smanjili, a cijene porasle.
Novac u sjeni
Plaćanja se odvijaju kroz složenu mrežu računa i posredničkih tvrtki, najčešće u Aziji, što otežava praćenje novčanih tokova i omogućuje zaobilaženje sankcija. Dio novca koristi se za uvoz, dok se ostatak preusmjerava globalno.
Dakle, unatoč ratu, sankcijama i pritiscima, iranski naftni sustav pokazuje otpornost zahvaljujući decentraliziranoj strukturi i globalnim mrežama.
Zaključak je jasan: bez potpunog uništenja energetske infrastrukture, koji bi mogao izazvati širi regionalni sukob, Iran će nastaviti zarađivati na nafti, čak i usred rata na Bliskom istoku.
