U posve drugačijem izdanju, s kratkom smeđom kosom te naočalama na licu, 'onog' Ivana Bošnjaka, iz vremena dok je žario i palio u najvećim hrvatskim klubovima, a imao je tada i karakterističnu dugu plavu kosu, danas bi teško tko na ulici, osim, naravno, njegovih najbližih prijatelja, prepoznao. No ostao je širokih ramena, velikih pluća i jakih nogu te iako mu je već 35 godina, još uvijek bez problema podnosi nogometne treninge i utakmice.

Nakon što je sa svojim posljednjim klubom, Persijom iz Jakarte za jedan bod propustio play-off indonezijske lige, Ivan se vratio kući, u Zagreb gdje živi sa suprugom Andrijanom te 5,5-godišnjim sinčićem Gabrijelom

'Kad god mi se pruži prilika, jer ne mogu bez obitelji, žurim se kući. Bili su sa mnom u Jakarti i supruga i sin, no prije nego što sam se krajem kolovoza vratio na završnicu prvensta, oni su ostali u Hrvatskoj jer Gabrijel je krenuo u vrtić. I to smo ga upisali u vrtić u Vinkovcima, otkud smo oboje, kako bi nam bake i djedovi bili što bliži. Sada smo u Zagrebu, no vidjet ćemo što će biti dalje s mojoj karijerom, odnosno hoćemo li svi još jednom na daleki put', rekao je u uvodu razgovora za tportal.hr Ivan Bošnjak.

No prije nego što smo se okrenuli sadašnjosti i budućnosti, Ivan je u nekoliko rečenica napravio presjek svoje bogate karijere, koja je imala i teških, ali i blistavih trenutaka.

Sve je počelo dok sam išao u 5. razred te su me na jednom nogometnom školskom turniru primijetili ljudi iz Cibalije i rekli mi da dođem na trening. Prvo sam se odupirao, ali kako je dosta mojih prijatelja išlo na nogomet, jednostavno sam popustio. I zakačio se za nogomet.

S obzirom na relativno kasni početak, Ivanu nogomet nije dosadio, a kao jednog od važnijih trenera u svojoj karijeri ističe...

Davora Mladinu. On me je vodio u juniorima i ostavio dubok trag na mom nogometnom znanju. Po mom mišljenju, a što mi je potvrdilo i njegovo vođenje Hrvatskog dragovoljca koji je igrao dopadljiv nogomet, no ispao iz nekih drugih razloga, mislim da je Mladina trener koji bi trebao, kad-tad dobiti priliku i u najboljim hrvatskim klubovima, gdje bi imao i bolje posloženu momčad.

Naglasio je Ivan da je u seniorskom stažu radio s mnogim odličnim trenerima, no ipak je izdvojio ovu dvojicu, pokojnog Josipa Kužea te Zorana Vulića. Naravno, s Vulićem je radio u vrijeme osvajanja naslova s Hajdukom, dok ga je Kuže vodio do naslova s Dinamom.

U Cibaliji sam svojim igrama zaslužio 'žutu majicu', odnosno bio sam najbolji igrač lige i nakon toga me je zvao Hajduk. Ta je prva godina na Poljudu bila prekrasna, igrali smo dobro, navijači su nas pratili, osvojili smo naslov prvaka. Također, meni su dodijelili trofej Hajdučko srce, na što sam izuzetno ponosan. No nakon te sezone dobio sam poziv iz Olympiquea iz Marseillea, baš kao i Stipe Pletikosa, s ugovorom na pet godina, milijunskim iznosom, i naravno da sam u tom trenutku - kao dečko od 19 godina, svijet vidio drugačijim očima. Međutim, sve se okrenulo, a o neugodnostima i detaljima ne bih govorio, i nakon mjesec dana rečeno mi je da se ipak vratim u Hajduk. Meni je to sve izgledalo prilično traumatično pa mi je trebalo nekoliko mjeseci da posložim stvari u glavi. Tako da ni igre više nisu bile na nivou prethodne godine. I zato mi je jedina želja bila da čim prije odem iz Hrvatske.

Dobili ste ponudu iz Libije, ne baš nogometne zemlje?

Istina, ali bio sam razočaran i želio sam što prije u inozemstvo, odnosno maknuti se iz hrvatskog nogometa. I taj posao s libijskim klubom, iako sam na potpis ugovora išao u Italiju, izgledao je idilično. Složili su dobru momčad i pomislio sam 'to je to'. No, nakon dolaska u Libiju, shvatio sam da to ipak nije tako divno kako se činilo i tu sam napravio grešku, jer sam otišao u Hrvatsku i više se nisam želio vratiti. Tamo su mi ostali papiri, nisu mi dali ni certifikat.. A u to sam vrijeme čak imao i 4-godišnju ponudu moskovskog Spartaka. Ali kako nisam mogao dobiti papire, sve je propalo.

Iako ste imali tek 19 godina, bilo je i puno razočaranja?

Da, sve me je to jako pogodilo, tako da sam u ljeto 2004. čak bacio i kopačke u smeće i rekao sam roditeljima da više neću igrati nogomet.

Ipak, dogodio se veliki preokret.

Zvao me je Zdravko Mamić i rekao kako mi može pomoći, odnosno riješiti da mi vrate papire. Međutim, opet je krenula hajka, u stilu: Pa on ne može više igrati jer 1,5 godinu nije ga bilo nigdje. no zapeo sam i u tih dvije i pol godine napravio sam jako puno. Doduše, u prvoj pravoj sezoni, kada smo imali odličnu momčad, s Pranjićem, Ljubojeviće, Kranjčarom, igrali smo u 'Ligi za bedaka'. Ne znam što tada nije štimalo, jer na treninzima je sve izgledalo odlično, ali rezultati su bili loši. U sljedećoj sezoni, već na prvom treningu, došao mi je Kuže i rekao mi Ti ćeš biti napadač, a cijela je momčad odigrala sjajnu sezonu, što smo i okrunili naslovom. Bio sam u napadu s Eduardom, a loptama nas je 'hranio' Luka Modrić'. Nikad neću zaboraviti zadnju utakmicu protiv Hajduka, u kojoj smo slavili sa 1:0 golom Modrića i na kojoj je bilo 40.000 navijača.

Te ste sezone bili i prvi strijelac lige sa 22 pogotka te izborili i mjesto u momčadi koju je Zlatko Kranjčar vodio na SP. U to su vrijeme mnogi na Vašoj poziciji ipak prije vidjeli Eduarda, no kako je Cico bio u 'ratu' sa Zdravkom Mamićem, mnogi su sumnjali da je upravo to razlog zašto idete Vi, a ne Eduardo.

Ja to nisam tako doživio, jer u reprezentaciji sam bio kroz te cijele kvalifikacije, a u prvenstvu sam zabijao stalno. E sad, tko je kako vidio taj slučaj teško mi je govoriti.

Nakon epizode u Dinamu otišli ste u Belgiju, iako se pisalo da Vas želi i bogati Šahtar te još neki klubovi?

Svašta se je pisalo, što je i normalno jer kada igraš u Dinamu i nakon takve sezone - postaneš tražen. Ali puno toga se samo govorilo. I zato kažem, bolje je uvijek imati jednu ili dvije konkretne ponude, nego njih deset o kojima se samo govori. Mene je put odveo u Belgiju, gdje mi je bilo lijepo. Ustvari, toliko lijepo da tek kada sam otišao iz nje, a preselio sam u grčki Iraklis, shvatiš koliko je 'gore' lijepo. Trebao sam iz Genka otići u jedan, pa u drugi belgijski klub. I ostati do kraja karijere.

U Grčkoj je dakle - izuzev života po Solunu, bilo 'skromno', ali kako su godine bile već na leđima, Bošnjaku su se počela otvarati vrata Azije. I kaže - nije požalio. Bio je u Kini sa Želimirom Terkešom, potom na Brunejima, s trenerom Vjeranom Simunićem i Dinom Drpićem.

Bili smo na Brunejima, u klubu kojem je gazda princ, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, igrali smo Singapursku ligu i bilo je odlično. Ugodan život, bez stresa, s jednim treningom dnevno. Ali kako kod mene ništa ne ide 'lagano', tako sam već u drugom kolu doživio tešku ozljedu. Bio je to možda i najgori trenutak u karijeri. Jedan me je suparnički igrač udario glavom između oka i uha te mi slomio jagodičnu kost. Mene je u prvi tren zaboljelo, ali sam ostao na terenu, iako je Drpić odmah shvatio da nisam dobro. Kada sam ušao u svlačionicu, samo sam se srušio, ali upravo je Dino bio najprisebniji, pozvao je liječnike iz druge momčadi, koji su imali i kisik te su mi pružili prvu pomoć. Drpić je sljedećih pet dana i noći bio uz mene, jer morao sam ležati u zamračenoj prostoriji i zbilja sam mu zahvalan zbog svega toga.

Prije odlaska na Bruneje boravili ste i pod stijenama Kantride?

Bio sam ondje , ali ne u vrijeme 'ove' Rijeke. Tada se Rijeka borila za ostanak među prvoligašima, trenirao sam i sa Skočićem i Scorijom, ali kada smo krenuli pregovarati o daljnjoj suradnji, jednostavno se nismo uspjeli dogovoriti. Sretan sam što im se dogodio ovakav 'boom' i da imaju rezultata. Oni su uz Dinamo, pa i Split, u ovom trenutku možda i jedine svijetle točke u hrvatskom nogometu. Tu mislim prije svega na poslovanje, jer vidim koliko je ostalim klubovima teško poslovati, posebno onima iz moje Slavonije.

Sadašnjost mu je donijela kratki predah od nogometa. Trenutačno se odmara u Zagrebu, ali gleda utakmice, kako reprezentacije, tako i Dinama.

Bio sam u Osijeku na utakmici protiv Azerbajdžana. Bilo je lijepo, dobra utakmica, vesela publika. ne želim ja sada nešto posebno hvaliti ili kritizirati jer nisam 'unutra'. Vidim samo da imamo velik potencijal i nadam se da će sve biti kako želimo i da ćemo na Euru u Francuskoj biti pravi. A što se Dinama tiče, očito je da ima veliku kočnicu. I u moje vrijeme smo se mučili s Koprom i(li) Helsinkijem, ali nevjerojatno mi je da je protiv Red Bulla Dinamo izgledao tako blijedo. Željeli smo jake klubove, ili barem ove iz Austrije ili Mađarske, s kojima se možeš pohrvati. Ali sada izgleda da se ne možeš pohrvati više ni s njima. Drago mi je da su i Brozović i Antolić stasali u vrhunske igrače, ali mi nije jasno da se dovode skupa pojačanja, koji pak gledaju i uče od naših dečki. Čemu onda oni?

Iako i sâm kaže da je kraj karijere sve bliži, postoji onaj 'crv' koji ga još tjera dalje.

Hvala Bogu, imam odlične trenere, a to su Vlado Večerić i Domagoj Jembrih iz Pro-Fita, koji me uspijevaju kroz mjesec do dva maksimalno spremiti. Uz njih moram spomenuti i agenciju SportAgram, koja me prati i zahvaljujući kojoj uspijevam pronalaziti angažmane. Još par dana sam na odmoru, a onda krećem s pripremama i nadam se da ću u prosincu ili početkom siječnja opet na Daleki istok. Možda u Indoneziju, možda u Maleziju... Vidjet ćemo, jer ovo sve što sam doživio u Aziji vrlo je pozitivno. Jedino što sam naučio jest da odmah na prvom treningu objasnim treneru kako neću igrati 'špicu'. Naime, ako si 'špica', onda se moraš non-stop vraćati po loptu, jer takve momčadi uglavnom nemaju pravog 'španera', poput Modrića ili možda Hrvoja Štroka.

To je za nas još uvijek nepoznat svijet. Jeste li se susreli s kakvim egzotičnim životinjama ili specijalitetima? Kako se Europljanin snalazi u tim uvjetima?

Na Brunejima je sve puno zelenila, tako da su nam se oko kuće često šetali majmuni. Kako smo igrali u Singapurskoj ligi, tako sam svako malo išao u taj velegrad, koji je po mom mišljenju jedan od najljepših na svijetu. I ima apsolutno sve što si čovjek poželi, od restorana, kafića... S prehranom nije nikakav problem, jer jedu puno ribe, piletine i riže. Baš kao i sada u Indoneziji. Iako sam živio u Jakarti, gdje je puno toga sređeno kao i u svim velikim svjetskim gradovima. Ako želite vidjeti kakvu životinju, najčešće majmuna, morate otići van grada. Jedini problem s hranom jest kada odete na nekakvo gostovanje, u kakav manji gradić, gdje su restorani tipični. No bez obzira na sve, meni se život u ovom kraju svijeta jako dopao. Najteže mi je par dana prije puta, ali kada sam već u zraku, veselim se kamo odlazim', zaključio je Ivan Bošnjak, nogometaš koji je uvijek igrao sa srcem, ne štedeći se nikad.

I zato su ga navijači obožavali gdje god je igrao.