dossier Sportski prebjezi

Žene koje su svojim herojskim potezima pokazale cijelom svijetu što su hrabrost i odvažnost; one su prave sportske heroine

  • Autor: Ivan Dujmić
  • Zadnja izmjena 08.03.2020 09:59
  • Objavljeno 08.03.2020 u 09:59
tportal

Izvor: tportal.hr / Autor: Montaža: EPA-EFE/TATYANA ZENKOVICH / Henri Collot / Sipa Press / Profimedia // Tobias SCHWARZ / AFP / Profimedia

Kimia Alizadeh je u siječnju ove godine napustila Iran i objavila, uz vrlo oštru kritiku režima, da više ne želi nastupati za državu u kojoj je rođena. Pridružila se time dugom nizu sportaša iz cijelog svijeta koji su prebjegli u neku drugu državu. Motivi su im bili različiti, kao i vrijeme u kojem su prebjegli. Odlazili su za vrijeme trajanja karijere, nakon njenog završetka ili kako bi uopće mogli imati sportsku karijeru. Premda sportski prebjezi postoje i danas, najpoznatiji slučajevi vežu se uz razdoblje Hladnog rata. Ovom prilikom prisjetit ćemo se nekih njihovih priča i konteksta u kojemu su se one odvijale, s naglaskom na žene ili bolje rečeno sportske heroine. Nema boljeg trenutka nego na Dan žena prisjetiti se njihovih herojskih poteza

'Jedna sam od milijuna potlačenih žena iz Irana kojima su se godinama igrali. Išla sam tamo kamo su htjeli da idem, odijevala se onako kako su mi govorili da se odjenem. Svaku rečenicu koju su mi naredili da izgovorim vjerno sam ponovila. Iskorištavali su me kad god im je to odgovaralo. Ni ja niti itko drugi nije im bio važan. Bili smo oruđe. Nisam željela podupirati režim koji se temelji na korupciji i lažima. Moj duh se ne uklapa u okružje vaših prljavih ekonomskih i političkih veza. Nitko me nije potaknuo da prebjegnem, jedino što želim je trenirati tekvondo i mirno, sigurno i sretno živjeti. Ovo mi je bila najteža odluka u životu. Gdje god da sam, ostajem kći Irana.'

Kimia Alizadeh ovim je riječima u siječnju potvrdila da je zauvijek prebjegla iz rodnog Irana te je detaljno objasnila razloge za taj čin.

Osim borkinje koja ima olimpijsku medalju, iz Irana je pobjegao svjetski prvak u džudu

Iranska Azerka Kimia Alizadeh rodila se 1998. godine u gradu Karadžu, dvadesetak kilometara zapadno od Teherana. Njen uspon u svijetu tekvondoa počeo je 2014. godine, kada je osvojila zlatnu medalju u kategoriji do 63 kilograma na Olimpijskim igrama mladih u Nanjingu. Godine 2016. godine postala je prva Iranka koja se okitila olimpijskom medaljom. U Riju je osvojila broncu u kategoriji do 57 kilograma, a osvojila je i dvije medalje na svjetskim prvenstvima, no u njoj je bujalo nezadovoljstvo. Kako je sama izjavila, režim je u isto vrijeme slavio njene rezultate i kritizirao je zbog izbora sporta izjavama poput: 'Vrlina žena nije u širenju nogu.'

Kada je donijela najtežu odluku, preselila se u Njemačku i nada se da će na Olimpijskim igrama u Tokiju nastupati pod novom zastavom.

Alizadeh se tako pridružila skupini iranskih sportaša koji su u zadnje vrijeme prebjegli ili odbili predstavljati Iran. Jedan od njih je Saeid Molaei, svjetski prvak u džudu u kategoriji do 81 kilograma iz 2018. godine. Nakon što su mu najviši iranski sportski dužnosnici naredili da izgubi polufinalnu borbu na Svjetskom prvenstvu u Tokiju 2019. godine, kako se u finalu ne bi mogao sastati s predstavnikom Izraela Sagijem Mukijem, Molaei je progovorio o pritisku pod kojem se našao te kako ga je, nakon što je javno istupio, strah vratiti se u Iran. S natjecanja je odletio za Njemačku, koja mu je izdala vizu, a kasnije iste godine i azil. U prosincu mu je Mongolija ponudila državljanstvo, koje je prihvatio. Iran je u međuvremenu isključen sa svih natjecanja Međunarodne džudo federacije. Kazna će trajati dok ne potvrde da će se pridržavati statuta Međunarodne džudo federacije i pristati se natjecati s izraelskim judokama. Iranski sportaši bježali su i ranije. Za vrijeme Azijskih igara 1986., koje su se održavale u korejskom Seulu, prebjeglo je četvoro dizača utega. Četiri godine ranije isto su napravila trojica hrvača.

Molaei je aktivan sportaš u najboljim godinama, a sjajna borkinja Alizadeh zapravo je tek na početku svoje karijere. Oboje će sigurno ili izvjesno nastupati za druge reprezentacije.

Kimia Alizadeh pod zastavom Irana osvojila je na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru brončanu medalju u kategoriji do 57 kilograma

Kimia Alizadeh pod zastavom Irana osvojila je na Olimpijskim igrama u Rio de Janeiru brončanu medalju u kategoriji do 57 kilograma

Izvor: EPA / Autor: TATYANA ZENKOVICH

Kako je Nadia Comaneci stekla sportsku besmrtnost

Pod potpuno drukčijim okolnostima prebjegla je najslavnija gimnastičarka svih vremena Nadia Comaneci.

Sportsku besmrtnost stekla je s ukupno pet olimpijskih zlatnih medalja i prvom maksimalnom ocjenom 10 dodijeljenom za neku vježbu u povijesti gimnastike na Olimpijskim igrama. Dobila ju je kao četrnaestogodišnjakinja za vježbu na dvovisinskom razboju na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976., a do kraja Igara imala je još šest savršenih ocjena. Na Olimpijskim igrama u Moskvi osvojila je dva zlata, a njen trener Bela Karolyi u jednom trenutku glasno je protestirao tvrdeći da su suci u bodovanju preferirali sovjetske gimnastičarke. Njegova kamerama uhvaćena gesta nije dobro primljena u Rumunjskoj.

Već dugo pod budnim okom režima, situacija se za Comaneci znatno pogoršala nakon što je za vrijeme turneje po SAD-u 1981. godine Bela Karolyi prebjegao sa svojom suprugom i koreografom rumunjske gimnastičarske reprezentacije. Nije više mogla putovati na Zapad, s iznimkom Olimpijskih igara u Los Angelesu 1984. godine, na kojima je, pod stalnom pažnjom, bila dio rumunjske delegacije.

O njenom privatnom životu u Rumunjskoj postoji mnogo mračnih priča. Navodno se 1977. godine pokušala ubiti pijenjem izbjeljivača. Kasnije je tvrdila da se radilo o nesretnom slučaju. Navodno ju je sin Nicolaea Ceausescua, Nicu, godinama držao kao ljubavnicu. Godine 1990. njena majka je izašla u javnost s pričom kako je Nicu Ceausescu godinama fizički i na sve druge načine teško maltretirao Nadiju. Njen komentar na te priče možda je dvosmislen. Uvijek je nijekala da su bili u vezi. Prema jednoj od priča, 1987. godine ostala je trudna sa svojim skrivenim partnerom, glumcem i pjevačem Stefanom Banicom mlađim. Nakon što je Nicu Ceausescu saznao za to, poslao je agente Securitateta da Banicu nimalo suptilnim metodama uvjere da prekine vezu, dok je Comaneci ubrzo nakon toga, pod prisilom, pobacila i možda se još jednom pokušala ubiti. Njen jedini kasniji komentar bio je da je sa Stefanom Banicom bila bliska prijateljica.

Ne znamo što se točno događalo i ima li, i koliko, istine u pričama koje postoje o njenom odnosu s Nicuom Ceausescuom, no 1989. godine odlučila je napustiti Rumunjsku.

Nadia Comaneci

Nadia Comaneci

Izvor: EPA / Autor: SEBASTIEN NOGIER

'Još i danas kada se toga sjetim, oči mi se ispune suzama. Nikome nisam rekla. Znao je samo moj brat i njegova žena koji su me potajno dopratili do granice s Mađarskom. Bojala sam se da će majka umrijeti od tuge kada sazna, ali u onoj državi više nisam mogla živjeti', rekla je jednom prilikom.

S još nekoliko sunarodnjaka je, nekoliko tjedana prije pada Ceausescua, noću i pješice, preko smrznute rijeke, pobjegla u Mađarsku i nastavila do Austrije, u kojoj je dobila vizu za Sjedinjene Države. No ni tu nije bio kraj njenim problemima. Njen bijeg organizirao je Constantin Panait (vjerojatni izvor priče o vezi sa Stefanom Banicom, Ceausescuovoj prijetnji i pobačaju), koji ju je kasnije u Americi držao u izolaciji, koristio kao ljubavnicu te zarađivao na njenim intervjuima i medijskim nastupima. Izgleda da ju je pod kontrolom držao tako da joj je prijetio deportacijom. Nekoliko ljudi koji su je znali ranije su, kada nisu mogli doći do nje, shvatili da nešto nije u redu pa su isprovocirali susret i konfrontaciju s njom i Panaitom. On je nakon toga nestao s novcem, no Nadia Comaneci mogla se polako uključiti u normalan život u Americi.

Klizačica Katarina Witt kao ikona Istočne Njemačke

Kao što je Nadia Comaneci bila jedan od sportskih simbola Rumunjske, Katarina Witt bila je jedan od simbola Istočne Njemačke. Nije bila prebjeg, ali našla se u iznimno rijetkoj poziciji. Vlasti Istočne Njemačke iskazale su spremnost dopustiti joj da se na Zapadu profesionalno bavi klizanjem, ali samo ako, nakon što je bila zlatna u Sarajevu 1984., osvoji zlato i na Olimpijskim igrama u kanadskom Calgaryju. Nakon što je to ostvarila vlast je održala svoje obećanje. Iz Istočne Njemačke za vrijeme Hladnog rata pobjeglo je više od 600 vrhunskih sportaša. Mnogi ni danas ne žele govoriti o svojim iskustvima jer se boje prijetnji bivših članova Stasija. Bivša istočnonjemačka sprinterica Ines Geipel, koja je 1989. godine prebjegla na Zapad, za Deutsche Welle je 2012. izjavila: 'Prema mom iskustvu, i dalje postoji prijetnja od fizičkog i drugih vrsta napada. Netko vas može pretući na ulici ili možete primati prijeteće pozive.'

Katarina Witt

Katarina Witt

Izvor: EPA / Autor: Wolfgang Schmidt

Kako je Čehoslovačka izgubila dvije teniske legende

Pod raznim pritiscima bili su i sportaši iz bivše Čehoslovačke, zbog čega su Česi i Slovaci izgubili dvije teniske legende. Od tada osamnaestogodišnje Martine Navratilove očekivalo se da upiše studij i barem privremeno prestane igrati tenis na američkim turnirima. Kao odgovor, 1975. godine zatražila je azil u Sjedinjenim Državama.

'Želim biti prva tenisačica svijeta, a to neću postati ako ostanem kod kuće i nastavim školovanje', rekla je tada. Čehoslovačke vlasti na to su joj oduzele državljanstvo. Državljanstvo SAD-a dobila je 1981. godine, a puno godina poslije, točnije 2008., dodijelila joj je državljanstvo i Republika Češka. Nekoliko godina nakon nje slično se ponovilo s Ivanom Lendlom. On nikad nije službeno objavio da je prebjegao, ali se 1984. godine preselio u Sjedinjene Države, a od 1985. godine odbijao je nastupati za Čehoslovačku u Davis cupu. Američkim državljaninom postao je 1992. godine.

Najpoznatiji nogometni prebjezi

Posebna priča je nogomet i utakmica koja je odigrana 22. lipnja 1974. godine u trećem kolu skupine 1 Svjetskog prvenstva. Domaćin Svjetskog prvenstva, Zapadna Njemačka, igrao je protiv Istočne Njemačke. Na klupi Zapadne Njemačke sjedio je Helmut Schoen, rodom iz Dresdena. On je 1950. godine prebjegao na Zapad. Senzacionalna pobjeda Istočne Njemačke šokirala je mnoge, a posebno Schoena. Već i prije je bio u napetim odnosim s suigračima jer se, kao ni dobar dio njemačkog nogometnog establišmenta, nije znao prilagoditi svijetu u kojem su igrači bili profesionalci i inzistirali da ih se tako tretira. No nakon tog poraza je, prema mnogim verzijama, praktički digao ruke od momčadi, a njegovu ulogu je do kraja prvenstva i osvajanja naslova preuzeo kapetan Franz Beckenbauer. Gol za pobjedu Istočne Njemačke zabio je Jurgen Sparwasser. 'Širile su se glasine da su me za gol bogato nagradili, da sam dobio auto, kuću, novac. Ništa od toga nije istina', rekao je kasnije. Punih 14 godina kasnije, 1988., napravio je isto što i Schoen, kojega je šokirao svojim golom. Prebjegao je na Zapad.

Vjerojatno najpoznatiji nogometni prebjeg iz Istočne Njemačke bio je Lutz Eigendorf, reprezentativac i igrač Dynama iz Berlina. On je 1979. godine iskoristio prijateljsku utakmicu s Kaiserslauternom da se odvoji od ostatka momčadi i prebjegne. UEFA ga je suspendirala na godinu dana, no nakon toga je zaigrao u Bundesligi. Za vlasti Istočne Njemačke ovaj slučaj bio je posebno težak udarac. Berlinski Dynamo bio je pod pokroviteljstvom Stasija i njegove glave Ericha Mielkea. Eingerdorfa je Stasi nastavio pratiti na Zapadu, sve do prometne nesreće 5. ožujka 1983. godine, a koja do danas nije razjašnjena. Zaslijepljen svjetlima kamiona, sletio je s ceste i zabio se u drvo. Dva je dana kasnije preminuo. Sumnju je pobudilo to što mu je u krvi nađena visoka razina alkohola, dok su ljudi koji su s njim proveli večer tvrdili da je pio samo malo piva. Njegova smrt proglašena je nesretnim slučajem. Nakon ujedinjenja Njemačke slučaj se ponovno otvorio, a 2004. je zatvoren. No 2010. godine bivši agent Stasija izjavio je da je dobio naredbu da organizira Einerdorfovo ubojstvo, ali tvrdio je da je nije izvršio. Sljedeće godine javili su se zahtjevi da se slučaj opet otvori, ali to se zbog nedostatka dokaza nije dogodilo. Slučaj je do danas ostao nerazriješen. No otvaranjem Stasijevih dosjea postalo je jasno koliko sustavno su se pratile sportske zvijezde, uključujući sportske prebjege na Zapadu.

Zvijezda Hajduka i uzor mladih Slaviša Žungul pobjegao iz Jugoslavije

Jedan od najvećih sportskih skandala u bivšoj Jugoslaviji vezan je uz slučaj Slaviše Žungula. Igrači su u to doba mogli otići igrati u inozemstvo ako su navršili 28 godina i odslužili vojni rok. Godine 1978. tada dvadesetčetverogodišnji napadač Hajduka nije udovoljavao nijednom od ta dva uvjeta. No njegove igre potaknule su interes klubova iz tada vrlo bogate North American Soccer League, a nije bilo nebitno ni to da mu je splitski Hajduk u to vrijeme kasnio s isplatom plaća. Od Hajduka je dobio dopuštenje za privatni posjet New Yorku, no već je ranije pristao zaigrati dvoranski nogomet za New York Arrowse. Planirao je, kada se slegne prašina, prijeći u NASL, no Nogometni savez Jugoslavije je na Hajdukovo inzistiranje lobirao kod FIFA-e, koja ga je suspendirala. Žungul je sljedeće četiri godine bio osuđen samo na dvoranski nogomet, no nakon što je Vrhovni sud Sjedinjenih Država presudio da je FIFA-ina suspenzija nevažeća, 1983. napokon je zaigrao u NASL-u pod imenom Steve Zungul za klub Golden Bay Earthquakes. To je trajalo samo dvije sezone jer se liga 1984. godine ugasila. U zadnjoj sezoni NASL-a proglašen je za MVP-a lige (najkorisnijeg igrača). Do 1990. godine nastavio je igrati dvoranski nogomet u Americi.

Najpoznatiji slučajevi nogometnih prebjega vezani su za mađarske igrače. Godine 1949. Laszlo Kubala pobjegao je iz Mađarske. Nakon kratkog boravka u Austriji došao je u Italiju te ga je Torino želio angažirati, počevši od utakmice s Benficom. Budući da je čekao da mu se pridruže žena i bolesni sin, koji su uspjeli pobjeći plivajući preko Dunava, odbio je putovati. Srećom, jer avion se na povratku zabio u brdo Supergu u okolici Torina i svi u njemu su poginuli. Na traženje Mađarskog nogometnog saveza, FIFA ga je suspendirala na godinu dana. Bez prilike za profesionalni ugovor pokrenuo je momčad Hungaria, sastavljenu od emigranata iz Mađarske i drugih istočnoeuropskih zemalja, kako bi revijalnim utakmicama osigurao prihod. Tijekom turneje po Španjolskoj 1950. godine za njega su se zainteresirali Barcelona i Real Madrid. Slučaj je imao puno sličnosti s kasnijim Di Stefanovim. Nije jasno što se sve događalo, no tada je pobjedu odnijela Barcelona. Bio je to početak jednog od zlatnih doba Blaugrane, a Kubala je 1999. godine, rezultatima ankete među navijačima povodom stogodišnjice kluba, izabran za najboljeg igrača Barcelone u povijesti. Francova Španjolska, koja se u to vrijeme pokušavala izvući iz međunarodne izolacije i priključiti se zapadnom savezu u nastajanju, koristila ga je u propagandne svrhe. Godine 1955. snimljen je film 'Zvijezde u potrazi za mirom', u osnovi romansirana verzija Kubalinog bijega iz Mađarske i dolaska u Španjolsku. On je bio glavna zvijezda filma, glumio je samog sebe, a cilj je bio prikazati Španjolsku kao zemlju koja pruža mir i sigurnost.

Alfredo Di Stefano i Ferenc Puskas snimljeni 60-ih godina kada su igrali za Real Madrid

Alfredo Di Stefano i Ferenc Puskas snimljeni 60-ih godina kada su igrali za Real Madrid

Izvor: Profimedia / Autor: Leemage / AFP / Profimedia

Još je poznatiji slučaj Honveda u vrijeme Mađarske revolucije iz 1956. godine. Intervencija SSSR-a zatekla je klub u inozemstvu, nakon utakmice prvog kola Kupa prvaka protiv Athletic Bilbaa. Nakon što su u uzvratu u Bruxellesu nesretno ispali, pod vodstvom Bele Guttmanna krenuli su, uz protivljenje Mađarskog nogometnog saveza i FIFA-e, na svjetsku turneju. Na njenom kraju igrači su se podijelili. Dio se vratio u Mađarsku, a dio je ostao u inozemstvu i zbog toga zaradio dvogodišnju FIFA-inu suspenziju. Po njenom isteku Ferenc Puskas se pridružio Real Madridu, dok su Zoltan Czibor i Sandor Kocsis zaigrali za Barcelonu. Gušenje Mađarske revolucije potaknulo je egzodus i drugih sportaša. Od 83 sportaša koji su predstavljali Mađarsku na Olimpijskim igrama u Melbourneu, tek ih se 38 odlučilo vratiti kući. Među onima koji nisu bilo je oko polovice mađarske zlatne vaterpolske reprezentacije, koja je u polufinalu svladala SSSR u legendarnoj 'krv u vodi' utakmici, da bi u finalu bila bolja od Jugoslavije.

Posebna tema su kubanski sportaši

Kada se govori o sportskim prebjezima, posebna tema su kubanski sportaši. U zadnjih nekoliko desetljeća nebrojeni su sportaši, mnogi od njih vrhunski, iskoristili priliku za bijeg kako bi se domogli Sjedinjenih Država. Posebnu pažnju zaslužuju igrači bejzbola i boksači, jer je Kuba u tim sportovima velesila, a jedan od zanimljivih slučajeva ima Sergio Oliva, poznat po nadimku The Myth, po mnogima najtalentiraniji bodibilder svih vremena. Premda mu se kao godina rođenja vodi 1941., mnogi dvoje u ispravnost tog podatka. Možda još kao maloljetnik borio se na Batistinoj strani. Od dolaska Castra na vlast razmišljao je o bijegu u SAD, a stjecajem okolnosti upisao se u klub za dizanje utega. Munjevito je napredovao i 1962. godine ušao je u kubansku reprezentaciju dizača utega koja je nastupala na Srednjoameričkim i karipskim igrama u Kingstonu na Jamajci. Na trenutak je izbjegao pažnji osiguranja reprezentacije i počeo trčati sve dok nije došao do američkog konzulata, u kojemu je zatražio azil, a ubrzo mu se priključilo velik dio kubanske sportske reprezentacije. U SAD-u je prvo živio u Miamiju, a od 1963. godine u Chicagu, u kojem je radio u željezari i počeo vježbati u lokalnoj teretani. Iste godine osvojio je prvo natjecanje u bodibildingu, a već 1966. godine pridružio se IFBB-u, federaciji koja je vodila natjecanje Mr. Olympia. Sljedeće godine osvaja Mr. Olympiju, što je još dva puta ponovio. Njegovo rivalstvo s Arnoldom Schwarzeneggerom s prijelaza šezdesetih u sedamdesete smatra se najpoznatijim u bodibildingu, no ono je ujedno označilo kraj njegove dominacije. Mnogi smatraju kako su neke od Schwarzeneggerovih pobjeda nad njime, posebno ona na Mr. Olympiji 1972. u Essenu, bile nezaslužene i motivirane prvenstveno time što su organizatori vidjeli Arnolda kao puno boljeg promotora sporta. Ne može se reći da su bili u krivu, no sport je time završio u gubitku jer je revoltirani Oliva od 1973. prestao nastupati na IFBB-ovim natjecanjima.

Nedavni primjeri sportskih prebjega podsjetili su nas na dugu povijest tog fenomena. No danas je stanje nešto drukčije nego u 20. stoljeću. Prebjezi su najviše pažnje privlačili u doba Hladnog rata jer je sport bio propagandno područje u nadmetanju dviju supersila koje su predstavljale dva društvena sistema. Zbog toga je fenomen sportskih prebjega imao daleko veću globalnu političku težinu nego danas.

Pregled tjedna bez spama i reklama

Prijavi se na naš newsletter i u svoj inbox primaj tjedni pregled najvažnijih vijesti!