Rođena sam u prognaništvu u Puli 1995. Sjećam se svojih roditelja i njihovih priča kako su napustili Vukovar za vrijeme rata kao da je to jučer bilo. Prvo su se zaputili u Austriju, u kojoj je moj brat Philipp rođen davne 1991. Nedugo zatim su se zaputili za Pulu, u kojoj su našli utočiste do 2002. Prvi put sam čula za veslanje oko sedme godine, kada je moj brat krenuo s treniranjem, zainteresirala sam se, ali uvijek sam bila uvjerena da je to sport za dečke. Tako je bilo do desete godine, kada me je prijatelj iz ulice ponovno zainteresirao za taj sport. Rekao mi je da im nedostaje cura u klubu i da misli da bih zbilja bila dobra veslačica.

Upisala sam se u HVK Vukovar u svibnju 2005. godine. U klubu je bilo samo nekoliko djevojaka i sve su bile starije od mene. Vjerujem da je to jedan od razloga koji opravdava moju brzinu: uvijek sam mislila da djevojke moraju biti iste brzine kao dječaci, tako da sam se uvijek trudila biti bolja od dječaka iz kluba. Nedugo zatim prijatelj koji me nagovorio na veslanje preminuo je od raka i u tom trenutku sam odlučila sve rezultate koje postignem posvetiti njemu. U prvih godinu i pol nije bilo značajnih rezultata, sve do 2008., kada sam na prvoj regati sezone osvojila prvu zlatnu medalju u samcu za kadetkinje, što mi je bio velik poticaj za nastavak upornog rada. Iste godine sam osvojila zlatnu medalju na državnom natjecanju za kadetkinje pod okom trenera Krešimira Džalte. Od 2008. godine sve je krenulo prema boljem, vremena su postajala brža, isprobavala sam nove discipline za starije kategorije i uživala gledajući svoj trud kako se počeo isplaćivati. U tom trenutku sam shvatila da će veslanje uvijek biti dio moga života jer mi se usadila velika ljubav prema ovom sportu.

Vjerujem da je Dunav izgradio moj čvrst stav i borbu za pobjedu. Buditi se svaki dan u cik zore i boriti se protiv jedne od najjačih rijeka Europe ili provoditi sate na veslačkom simulatoru u praznim prostorijama veslačkog kluba nešto je što je izgradilo moj karakter za pomicanje granica i borbu s vlastitim mislima. Često bi se dogodilo da bih bila sama na treningu usred zime i odrađivala treninge bez ikoga pored sebe, za što smatram da je jedan od težih trenutaka jer moraš naučiti motivirati samog sebe.

U međuvremenu, od 2008. do 2013., osvojila sam šest državnih medalja u samcu, europsku broncu i sedmo mjesto na Svjetskom juniorskom prvenstvu (Plovdiv, Bugarska) te mnoge druge medalje na međunarodnim natjecanjima. Godine 2009. preuzima me trener Damir Barišić i s njima sam osvojila sve velike medalje. Sa 16 godina sam dobila prvi poziv i ponudu za stipendiju u SAD-u, a u iduće tri godine dobila sam još preko deset takvih ponuda. U 2013. sam dobila priliku posjetiti Ohio State University, Indiana University i UCF. Nakon posjeta UCF-a nisam pomišljala na ni jedan drugi fakultet, već sam odlučila svoje četiri godine školovanja provesti u Orlandu. Uostalom, tko ne voli ljeto sva četiri godišnja doba ;)

Prilagodba nije bila toliko teška. Zapravo, mislim da sam se najbolje prilagodila od svih internacionalnih studenata. Jedna od razlika je bila to što sam uvijek veslala samac ili dvojac na pariće u Hrvatskoj, a kad sam došla u Orlando, bila sam dio tima od 50+ cura i počela sam veslati osmerac. Zavoljela sam tu disciplinu od prvog dana!

Osim veslanja i fakulteta, radim u jednoj od najvećih teretana u okolici na poligonu za penjanje. Nije lako spojiti sve obaveze, ali ako se sve pažljivo isplanira - moguće je. Trenutno sam na trećoj godini studija i diplomirati mogu za godinu i pol, a nakon toga sam razmišljala o poziciji graduate assistant koja bi mi omogućila novu stipendiju te bi mi pokrila program graduate masters. Trenutno pokušavam steći što više iskustva koje će mi olakšati pronalaženje posla ili ovdje ili u Hrvatskoj. Još nisam sigurna želim li ostati ovdje ili se vratiti, završava cura pred kojom je lijepa budućnost.