Četiri Svjetska prvenstava. Jedanaest utakmica. Nula pobjeda. To je bila statistika meksičke reprezentacije kada je Ignacio Nacho Trelles preuzeo kormilo Meksika, dvije godine prije Svjetskog prvenstva 1962. u Čileu.

Meksiko je već tada nosio epitet momčadi koja dolazi na najveći sportski turnir na svijetu i odlazi s njega bez ikakve nagrade osim iskustva. Uvijek posljednji u skupini, uvijek spuštenih glava, uvijek bez rezultata koji bi se uklesao u pamćenje.

U Čileu 1962., Don Nacho je to promijenio. Ali put do te promjene nije bio samo taktički i sportski. Bio je, u jednom trenutku, i doslovno teatralan.

Čovjek koji je bio veći od pravila

Ignacio Trelles je rođen 1916. u Guadalajari. Bio je produkt meksičkog nogometa u njegovim ranim, sirovim godinama. Kao igrač nije ostavio trajni trag, ali kao trener, postao je možda najveća figura u povijesti meksičkog klupskog i reprezentativnog nogometa.

U karijeri koja je trajala gotovo pola stoljeća, vodio je devet klubova u Prvoj meksičkoj ligi, osvojio je sedam naslova (nitko nema više), preuzimao pogubljene ekipe i pretvarao ih u prvake. Sa Zacatepecom je bio dva put prvak, s Marteom prvak, s Tolucóm prvak dvije godine zaredom, kao i s Cruz Azulom u kasnijoj fazi karijere, tamo 1979. i 1980.

Ali Don Nacho nije bio trener kakve opisuju taktičke knjige. Bio je čovjek karaktera, instinkta i, s vremena na vrijeme, potpune netrpeljivosti prema svakom autoritetu koji je stajao između njega i njegove momčadi.

Postoji dokumentirana priča o utakmici u kojoj ga je sudac pokušao izbaciti s ruba terena, a Trelles je jednostavno odbio otići. Sudac mu je zaprijetio: 'Ili vi ili ja.' Trelles je mirno odgovorio: 'Kako vi želite, meni je ovdje jako ugodno.' Sudac je prekinuo utakmicu.

Ovo nije bio čovjek koji bi poslušno sjedio u tribinama dok mu se momčad muči na terenu.

Čile 1962. i teška skupina

Meksiko je na SP 1962. bio raspoređen u Skupinu 3, možda najtežu skupinu turnira. Brazil, aktualni prvaci svijeta, koji su na tom turniru, usprkos ozljedi Peléa u drugoj utakmici, imali jednog od najfascinantnijih igrača koje je sport ikada vidio u liku Garrincche. Španjolska, s Ferencom Puskasom koji je promijenio reprezentaciju za koju nastupa te Luisom Suarezom, osvajačem Zlatne lopte. I Čehoslovačka, koja će se na kraju vinuti sve do finala.

Meksiko je u prvoj utakmici izgubio od Brazila 0:2, u drugoj od Španjolske 0:1. Dvije utakmice, dva poraza, nula golova postignuto. El Tri je ionako bio eliminiran, treća je utakmica bila potpuno nebitna u rezultatskom smislu. Ali bila je to utakmica protiv Čehoslovačke, i za Trellesa, koji je godinama čekao na trenutak kada će Meksiko konačno pobijediti na Svjetskom prvenstvu, ta je utakmica bila sve.

Međutim, u ovoj prvoj utakmici protiv Brazila, dogodilo se nešto što je postalo jedna od najzabavnijih anegdota meksičkog nogometa.

Igrač koji je postao dio meksičke kulture

Detalji su sačuvani zahvaljujući samom Trellesu, koji je priču ispričao u kasnijem intervjuu s jasnoćom i bez trunke pokajanja.

Meksiko je igrao protiv Brazila. Trelles je, iz razloga koji nisu potpuno jasni u dostupnim izvorima, vjerojatno zbog kaznene mjere koja mu je bila izrečena nakon incidenta iz prethodne utakmice, bio odvojen od ruba terena. Nije mogao biti na klupi. Nije mogao izravno komunicirati s igračima.

Gledao je igru i vidio je da nešto nije u redu s jednim od svojih bočnih igrača, Joséom Villegasom, poznatim pod nadimkom Jamaicón.

Priča kaže da je Jamaicon jednog dana pobjegao s večere koja je bila poslužena meksičkoj reprezentaciji u Lisabonu, uoči Svjetskog prvenstva u Švedskoj 1958. godine. Izbornik je saznao za to i pronašao ga u vrtu hotela kako sjedi ispod stabla, grli noge i melankolično gleda u zvijezde. Kada ga je pitao je li večerao i je li sve u redu, Jamaicón je odgovorio: 'Kako mogu večerati kad je to pripremljeno za gomilu umišljenih ljudi? Ja samo želim svoje chalupase, malo sopesa, a ne ovo smeće koje nije ni meksičko.' Od tada se osjećaj kada Meksikancima nedostaje Meksiko naziva Jamaicónov sindrom.

Kao i tog dana ispod stabla, Jamaicon je i sada na terenu izgledao nervozno, izgubljeno. Trelles je to vidio. I nije mogao sjediti mirno.

Majstor prerušavanja

Prema njegovim riječima: 'Vidio sam da je jako nervozan. Morao sam ići smiriti ga. Pa sam zamolio jednog fotografa da mi posudi fotoaparat i odoru'.

I tako je Ignacio Trelles, trener meksičke reprezentacije na Svjetskom prvenstvu, stavio fotoaparat oko vrata, prešao na rub terena praveći se da fotografira utakmicu, i prišao Jamaiconu dovoljno blizu da mu može dati upute.

Nije to trajalo dugo. Netko je, prema Trellesovim riječima — jedan tračar — obavijestio suca. Trellesa su istjerali. Ali bio je ondje dovoljno dugo da kaže ono što je trebao reći. Meksiko nije slavio, Pelea u toj prvoj utakmici nisu zaustavili, no Trelles je time samo pojačao svoj kult ličnosti kako u narodu tako u svlačionici. Pomoći će to i kasnije pri ostvarivanju prve povijesne pobjede Meksika na Svjetskim prvenstvima, u trećem kolu protiv Čehoslovačke.

Postoji, usput, i druga priča o Trellesovom prerušavanju, ali ta se odvila četiri godine kasnije, na Mundijalu 1966. u Engleskoj. Saznao je da su mu dva igrača, legendarni vratar Antonio Carbajal i bek Raúl Cárdenas, pobjegli iz hotela u obližnji kafić. Trelles ih je slijedio, ušao kroz servisna vrata, zamolio konobara za njegovu mašnu i odoru te je prerušen kao konobar prišao za njihov stol. Reakcija dvojice igrača nije zapisana, ali moguće ju je zamisliti. Don Nacho je bio čovjek koji je u prerušavanju vidio praktično rješenje i koristio ga je na više kontinenata, u više desetljeća.

Pobjeda koja je promijenila sve

Utakmica koja je bila najvažnija nije bila Brazil. Bila je Čehoslovačka, 7. lipnja 1962., stadion Sausalito u Viña del Maru.

Čehoslovačka je vodila već u prvoj minuti Vaclav Mašek je zabio gotovo odmah po zvižduku za početak. Klasični meksički kaos: opet primljeni rani gol, opet trčanje za rezultatom, pitanje hoće li ovo biti četrnaesta uzastopna utakmica bez pobjede.

No, tada se nešto promijenilo. Isidoro Díaz je izjednačio u 12. minuti. Alfredo del Águila je zabio za 2:1. A Héctor Hernández je zapečatio pobjedu s golom za 3:1. Meksiko je pobijedio na Svjetskom prvenstvu po prvi put u četiri desetljeća nastupanja.

Trelles je bio na klupi za tu utakmicu. Bez fotoaparata. Samo on, njegova momčad i povijest koja se promijenila u 90 minuta.

Don Nacho i duh koji nadilazi pravila

Reakcija na Trellesov fotografski pothvat, u onoj mjeri u kojoj je bila javna, nije bila skandal. Bila je anegdota. Nešto između zgražanja i divljenja, što je savršeno odgovaralo Trellesovoj figuri. Čovjek koji je toliko predаn svojoj momčadi da je spreman izgledati smiješno, biti istjeran, riskirati kaznu, samo da bi prišao igraču kojeg treba smiriti.

FIFA 1962. nije imala pravila za discipliniranje takvih incidenata onako kako bi to radila danas, niti su kamere mogle pratiti što se dogodilo. Nije bilo sveobuhvatnog disciplinskog postupka za svaki rub terena. Netko je to prijavio, sudac je to vidio, Trellesa su izveli. Gotovo.

U Meksiku, priča je odmah postala dio Trellesove legende, ne kao primjer nekorektnog ponašanja, nego kao primjer osobe koja živi za svoju momčad. Osobe koja ne može sjediti na tribinama dok mu igrač pati na terenu.

Trelles nije vikao na suca. Nije nagovarao protivničke igrače. Htio je samo reći Jamaicónu da se smiri. S moralne strane, teško je argumentirati da je to loš čin.

No pravila su pravila, i Trelles je znao što krši. Nije se prerušio zato što nije znao da je to zabranjeno, prerušio se zato što mu je bilo svejedno što je zabranjeno. To je razlika koja ga je definirala kao čovjeka.

Naslijeđe Don Nacha

Ignacio Trelles je umro 24. ožujka 2020., četiri mjeseca prije nego je stigao napuniti 104 godine života. Umro je od srčanog udara, u gradu koji je voli, okružen karijerom koja je trajala 60 godina. Cruz Azul je objavio vijest, i cijeli je meksički nogomet stao.

Trelles je bio posljednja živa nit prema Meksiku koji je igrao na Svjetskom prvenstvu u doba kada su ostvarili prvu pobjedu. Bio je most između ere kada je meksički nogomet bio nešto malo, provinicijalno i stalno na gubitničkoj strani, i ere kada je El Tri postao ozbiljnija reprezentacija.

Njegova priča o fotoaparatu prenosila se desetljećima, uvijek s osmijehom, uvijek kao primjer toga što znači biti trener koji živi za svoju momčad bez kompromisa.

Postoji nešto duboko meksičko u toj logici. Ta mješavina ingenioznosti, drskosti i potpune odanosti koja nije zainteresirana za institucionalno dopuštenje. Kada su ga istjerali, samo je slegnuo ramenima i vratio fotoaparat fotografu, znajući da je svaka kazna minorna naspram emocije koju je u tom trenu želio prenijeti svome igraču.