S bivšim igračem Slavena, Osijeka, Splita, Istre i brojnih drugih klubova sjedili smo satima na kavi u Malom Lošinju, u kojem je bio zbog poslovnih obveza.

Aljoša Vojnović rijetko je iskren tip, svjestan svih svojih kvaliteta i mana o kojima nema nikakav problem govoriti. Iskren je, ne kalkulira što će reći i nije ga briga što će netko o tome misliti. Razgovarali smo o svemu; životu, pobjedama i porazima, ostvarenju njegova dječakog sna, 'luđacima' u RNK Splitu i brojnim drugim temama.

Izdvojili smo dio iz razgovora koji možete čitati u subotu, 17. svibnja na tportalu.

Jeste li ikad razmišljali da možda postanete trener?

Nikad i mislim da bih bio loš trener. Kao prvo, tome moraš biti ozbiljno posvećen i nogomet ti mora biti zanimljiviji od svega drugoga, a ja taj tip nisam. Da bi bio kvalitetan, a onda i vrhunski trener, moraš gledati ogroman broj utakmica, moraš to živjeti. Moraš ulagati ogromnu količinu vremena u praćenje trendova, u edukaciju pa u re-edukaciju i stalno moraš nalaziti nekog novog sebe u skladu s napretkom same igre. A nogomet strahovito napreduje.

Mene kroz karijeru nisu trenirali vrhunski treneri ili jako mali broj njih što je možda sad ružno reći. No, ako ćemo govoriti o trenerima na vrhunskom nivou, onda su to bili Zlatko Dalić i Nenad Bjelica. Oni su jedini koji mogu ulaziti u kontekst vrhunskih trenera iako ni oni, realno, nisu u kategoriji trenera koji su mijenjali nogomet i radili u tom smislu neke ogromne stvari. Ljudi koji su mene vodili su bili ozbiljno zaostali u vremenu; od treninga, preko nekih nogometnih procesa do analize utakmica.

Drugi dio koji me užasava jest da ti kao trener ozbiljno utječeš na ljudske sudbine. Imaš 25 igrača, a može ih igrati samo jedanaest. Bude igrača koji po svemu zaslužuju igrati, ali se možda ne uklapaju u neku taktiku. Ne bih htio biti odgovoran za to je li netko dobio priliku, je li se uspio prodati ili je bio otpisan jer ga ja nisam stavljao u igru.

I treće, u klubovima u kojima sam igrao sam ostao u jako lošim odnosima s jako puno ljudi. Mislim da uopće nisam tip koji pripada tom nogometnom miljeu. Ako sam ja bio na ratnoj nozi s petnaest trenera i deset direktora i predsjednika, onda je dosta jasno da nije problem u njima nego u meni.

Jednostavno, ne odgovara mi kako funkcioniraju odnosi u toj branši. Ja sam slovio za igrača koji ne poštuje autoritet, ali samo mislim da nije bilo puno ljudi u mojoj karijeri koji su zaslužili biti autoritet. Ili su pili ili nisu znali voditi treninge ili nisu znali pričati s ljudima. Kako će mi takav netko biti autoritet ako ne može biti uzor? Nenad Bjelica mi je dao najbolji savjet.

Rekao mi je 'Aljo, reći ću ti dvije stvari. Broj jedan, ja nisam bio tako kvalitetan igrač s 22 godine kao što si ti. Broj dva, jako teško ćeš napraviti velike stvari jer se previše opterećuješ. Tebe stalno muči što će misliti otac, što će reći navijači ili netko treći. Ti trenutačno daješ 30 ili 40 posto i to je samo zbog tog opterećivanja’. To mi je pomoglo.