Nakon tjedana provedenih između Dallasa, New Yorka, Philadelphije i Toronta, nakon zrakoplova, vlakova, autocesta, sigurnosnih kontrola, konferencija za medije i utakmica koje su završavale duboko u noć, iz Sjeverne Amerike nosim vrlo jednostavan zaključak: ovo je bilo veličanstveno nogometno ljeto.

Uoči turnira bilo je mnogo sumnji. Svjetsko prvenstvo prvi je put prošireno na 48 reprezentacija i ukupno 104 utakmice, raspoređene u tri države i 16 gradova. Strahovalo se da će kvaliteta pasti, da će razlike biti prevelike, da će putovanja pojesti natjecanje i da će golemi stadioni djelovati hladno.

Dio tih bojazni bio je razumljiv. Kada jedan turnir naraste do ovih razmjera, lako se pretvori u logističku operaciju kojoj je nogomet samo povod. Dogodilo se upravo suprotno.

Sjajna organizacija

Organizacija je, barem iz perspektive nekoga tko je turnir pratio iz četiri vrlo različita grada, bila iznimno uvjerljiva. Nije sve bilo savršeno i bilo bi neozbiljno tvrditi da nije bilo gužvi, čekanja ili trenutaka u kojima je udaljenost između grada i stadiona djelovala kao dodatna disciplina koju treba svladati. No najvažnije je funkcioniralo.

Putokazi su bili jasni, volonteri brojni i susretljivi, sigurnosne procedure ozbiljne, ali uglavnom protočne, a medijski centri organizirani tako da se novinar mogao baviti svojim poslom, a ne svakodnevnom borbom s improvizacijom.

Dallas je pokazao američku potrebu da sve bude golemo. Stadion u Arlingtonu nije samo sportska arena, nego građevina koja vas proguta. Već pri ulasku u njega postalo je jasno da je Svjetsko prvenstvo stiglo u zemlju koja spektakl ne radi napola.

Ondje nogomet izgleda poput visokobudžetne produkcije, ali nije izgubio emociju. Kada deseci tisuća ljudi istodobno ustanu, kada se pod zatvorenim krovom pomiješaju pjesme navijača s nekoliko kontinenata, veličina prostora više ne guši utakmicu – ona je pojačava.

New York bio je nešto sasvim drugo. Preciznije, New York/New Jersey, jer put prema stadionu podsjeća da se jedan od najvećih svjetskih gradova i njegova nogometna pozornica ne nalaze uvijek na istoj strani rijeke.

Ondje se najbolje vidjela globalna dimenzija turnira. U istom vagonu mogli ste čuti pet jezika, vidjeti deset različitih dresova i zaključiti da Svjetsko prvenstvo nije događaj koji dolazi u grad. Ono na nekoliko sati postane grad.

Philadelphia je nudila drukčiju energiju – čvršću, neposredniju i glasniju. Grad snažnog sportskog identiteta brzo je prihvatio turnir kao svoj, a oko stadiona nije bilo mnogo ceremonija. Ljudi su dolazili gledati utakmicu, raspravljati, vikati i živjeti svaki duel.

Toronto je pak pružio najintimniji doživljaj od ova četiri grada. Nakon američkih stadionskih kolosa, kanadska postaja djelovala je gotovo komorno, ali upravo je zato bila posebna. Teren je bio bliže, reakcije publike izravnije, a osjećaj utakmice ljudskiji.

Teorije zavjere

Ipak, najveća vrijednost ovog prvenstva nije bila u stadionima, ekranima ni besprijekorno koreografiranim ceremonijama. Bila je na terenu jer su utakmice bile sjajne. Nažalost, često i nepotrebno zasjenjene pričama o sucima i politici, kojima je jedini interes prikupiti pokoju jeftinu interakciju.

Bilo je brzine, hrabrosti, taktičkih iznenađenja, preokreta i utakmica u kojima se činilo da se odnos snaga mijenja svakih deset minuta. Proširenje natjecanja nije uništilo kvalitetu. Naprotiv, donijelo je više stilova, više reprezentacija koje se nisu došle samo braniti i više večeri u kojima favorit nije mogao živjeti samo od imena.

Naravno, bilo je i slabijih susreta. Na turniru sa 104 utakmice drukčije nije moguće. Bilo je momčadi koje su se prerano zadovoljile bodom, izbornika koji su strah stavili ispred ideje i utakmica koje ćemo zaboraviti prije povratka kući.

Ali ukupna slika ostaje impresivna. Svjetsko prvenstvo nudilo je ono zbog čega se putuje tisućama kilometara: osjećaj da svake večeri možete vidjeti nešto što ćete godinama pamtiti. Zato je šteta što smo tijekom turnira previše govorili o svemu drugome.

Suđenje i VAR postali su paralelno prvenstvo. Svaki kontakt usporavao se iz pet kutova, svaka odluka pretvarala u višednevnu istragu, a gotovo svaka reprezentacija u nekom se trenutku osjećala oštećenom. Sudačke odluke i primjena VAR-a doista su izazvale niz velikih kontroverzi, ali istodobno je primjetna bila i namjera da se dopušta čvršća igra s manje jeftinih prekida.

Bilo je pogrešaka i odluka koje zaslužuju ozbiljnu analizu. No rasprava je često izgubila mjeru. Umjesto da govorimo o ideji, potezu i hrabrosti, prebrojavali smo kadrove, zaustavljali snimke i crtali linije.

Politika je također stalno pokušavala zauzeti središnje mjesto. U zemlji domaćinu i svijetu punom napetosti to možda nije moglo biti potpuno izbjegnuto. Bilo je poruka, transparenata, diplomatskih reakcija i pokušaja da se utakmice pretvore u simbole mnogo širih sukoba. Jedan od najglasnijih slučajeva izazvao je i službenu reakciju britanske vlade te zahtjev za FIFA-inom istragom.

Sport ne postoji izvan društva, ali ni nogomet ne smije postati samo kulisa za političke obračune. Na ovom turniru prečesto smo zaboravljali da su se na travnjaku događale izvanredne stvari. A događale su se.

Iza svih rasprava ostaju puni stadioni, dječaci i djevojčice koji su prvi put uživo vidjeli svoje idole, navijači koji su prešli oceane i igrači koji su na najvećoj pozornici odigrali utakmice života. Ostaje i spoznaja da Sjeverna Amerika može organizirati nogometni turnir golemih razmjera, a da mu ne oduzme dušu.

Kada jednom prođu polemike, kada se zaborave konferencije, kazne, priopćenja i sudačke analize, pamtit ćemo nogomet. Pamtit ćemo buku u Dallasu, raznobojne kolone prema stadionu u New Jerseyju, sirovu energiju Philadelphije i blizinu terena u Torontu. Pamtit ćemo osjećaj da je svijet, barem na nekoliko tjedana, doista stao u jednu igru. I to je najveća pobjeda ovog Svjetskog prvenstva.