Iako je iz Dinama otišao u Crvenu zvezdu, što je zapravo bila najveća moguća 'izdaja', o Borislavu Bori Cvetkoviću, inače rođenom Karlovčaninu koji će 30. rujna napuniti 63 godine, među Dinamovim navijačima vlada izuzetno pozitivno mišljenje.

Naravno, oni stariji pamte ga po borbenosti, brzini i golovima, a Dinamov je dres nosio devet godina. U 304 utakmice zabio je točno sto golova dok se u 177 službenih utakmica čak 50 puta upisao među strijelce.

Međutim, bez obzira na sav njegov doprinos Dinamu, u jednom je trenutku morao otići. A navijači su prepoznali njegovu ljubav prema modrom dresu te su mu i gore spomenutu izdaju oprostili. Doduše, njegovi prvi dolasci u crveno-bijelom dresu na maksimirskom su stadionu dočekani pjesmom 'Pu** Boro, tko te **be, mogu plavi i bez tebe'.

'Sjećam se svega, ali bio sam spreman na to. Pokušao sam se isključiti jer sam znao da nisam otišao iz svog hira. Naravno, ponašao sam se maksimalno profesionalno jer sam nakon Dinama za život zarađivao u Zvezdi', iskreno nam je rekao Cvetković na početku intervjua za tportal.

Gdje ste točno i čime se bavite, odnosno kako ispunjavate vrijeme?

U Beogradu sam, popunjavam vrijeme, imam svoj sportski centar, školu nogometa, već 15 godina, tako da mi je to neka, recimo to tako, rekreacija. Čisto da imam posao, da imam obavezu i da sam stalno u nogometu, to je najvažnije. Pratim što se događa u Hrvatskoj, a gledam malo i ozbiljnije ekipe.

U školi nogometa radite s djecom?

Da, to su klinci, oni baš maleni. I ostanu možda do 11., 12. godine kod mene. Pa odu dalje, u neke klubove.

Možete li se pohvaliti kakvim zvučnim imenom da je poniklo u vašoj akademiji?

Moram biti iskren i reći da nije. Danas je to ipak sve malo drugačije, manje je talentirane djece. A čim je netko dobar, odmah ga prepoznaju i odlazi u klubove. Tako da je takvu djecu teže zadržati, roditelji su takvi kakvi jesu, to je vjerojatno problem u cijelom svijetu danas. Roditelji su možda i najveći problem što se tiče sporta.

Svi bi novac preko djece i preko noći?

Da, svi bi lovu, samo lovu. A zašto su svi u nogometu? Zato što slušaju o milijunima, milijardama. Oni bi lovu sad i odmah, ali to ne ide tako.

Živite u Beogradu, iako ste rodom iz Karlovca. Dođete li koji put u Hrvatsku?

Nažalost, sada više nemam nikog u Hrvatskoj jer mi je i majka nedavno umrla. Međutim svratim tu i tamo, vidim svoje školske prijatelje, tu i tamo nekog i iz Dinama. Vezan sam više za Italiju, jer tamo sam od 1988. i imam tamo i kuću. Ali kada dođem u Zagreb, uživam, vjerujte mi. Ljudi su toliko korektni prema meni. Sjećam se situacije prije dvije, tri godine: bio sam sa Štefom (op.a. Stjepanom Deverićem) i još nekim prijateljima u zagrebačkom restoranu, da ga ne reklamiramo sada, i – prava ludnica. Dolaze konobari, gosti… Zezanje, fotografiranje. Došli smo na ručak u 14 sati, a morao sam brzo za Beograd. Na kraju smo ostali do ponoći. Eto, toliko nam je bilo lijepo i uživali smo. Prisjetili smo se situacija prije 30, 40 godina. Baš jako emotivno.

Nego, da se vratimo na vaš nogometni početak. Počeli ste u Karlovcu, kod trenera Branka Čavlovića Čavleka, ali s obzirom na talent, vrlo brzo ste s oko 15 godina stigli u Dinamo.

Zapravo je moja priča s Dinamom počela i prije nego što sam imao 15 godina. Odlazio sam na neke turnire, između ostalih i na nekakav u Francuskoj. I zapravo je tako počelo. Malo-pomalo sam putovao na treninge i u jednom trenutku su me jednostavno prebacili u Zagreb.

Došli ste u Dinamo s bratom, nažalost pokojnim Zvjezdanom.

Zajedno smo stigli, a inicijator toga bio je Zorislav Srebrić. Prvo smo živjeli na stadionu i tu je zapravo krenula naša nogometna i životna priča, a ona je bila izuzetno zanimljiva.

Bili ste i dio one generacije, odnosno igrali ste na početku sezone 1981./82., u kojoj je Dinamo dočekao naslov prvaka Jugoslavije nakon 24 godine, a nakon devetog gola otišli ste u JNA.

Ma da. Onda sam protiv Partizana napravio glupost. Dobio sam crveni karton, kazna je bila pet utakmica i za sedam dana već sam bio u vojsci. Tako da je to klub riješio, jer onda se morao služiti vojni rok, pa su me zapravo poslali u vojsku da odradim i tu obavezu. Nije se smjelo gubiti na vremenu (ha, ha).

To znači da nije bilo te kazne, možda biste prolongirali odlazak u vojsku?

Sigurno da bih, jer bio sam standardan igrač. Ali ispalo je dobro i za Dinamo i za mene. Dinamo je osvojio prvenstvo, a ja sam odslužio vojsku.

S kime ste se tada najviše družili iz te čuvene Dinamove generacije?

S mlađima, a to su bili Mlinka (op.a. Marko Mlinarić), bio je Štef (op.a. Stjepan Deverić), Tomo Ivković, to je bila moja ekipa. Bili smo klinci, a ostali su već bili ozbiljni momci. Neki su već imali i obitelji i djecu, tako da smo se mi klinci najviše družili.

Kako su se tada proslavljale pobjede?

Imali smo našu čuvenu Karaku. Tamo smo se okupljali, dolazilo je puno igrača. Bili smo jako veliki prijatelji s gazdom lokala. A odlazili smo i u Saloon.

Tamo ste se pak družili s Draženom Petrovićem.

Svi smo mi imali svojih obaveza, pa tako i Dražen svojih. I nije bilo baš toliko puno vremena, naši susreti nisu bili baš toliko česti, ali kada bismo se vidjeli, jasno je da smo često razgovarali. Dražen je bio vrhunski, prvo čovjek, pa onda i sportaš, i bilo je veliko zadovoljstvo čak i biti u njegovom društvu. Bez obzira na to što smo i mi bili sportaši, Dražen je ipak bio poseban i specifičan.

Koliko ste tada bili popularni?

Ne mogu ja to reći, ali da su nas ljudi voljeli - jesu. Imali smo dobre rezultate, dobro smo i lijepo igrali. Hrvatski nogomet se u to vrijeme jako podigao. Tako da je i naša popularnost išla uzlaznom putanjom. Samo što mi nismo obraćali pažnju na to. Nama je bilo da igramo, da pobjeđujemo, da nam bude dobro.

Nagrada za vaše dobre igre bio je poziv u reprezentaciju, s kojom ste otputovali na Olimpijske igre u Los Angelesu i bili najbolji strijelac turnira.

Da, da… Štef i ja smo dali po pet golova. Ali bio sam ja i na Europskom prvenstvu u Francuskoj. Nažalost, bio sam i dio te ekipe koja je doživjela katastrofu. Izgubili smo sve tri utakmice u grupi i odmah ispali. Ali Olimpijske igre su bile posebne. To je nešto što je bilo jako dobro. Završili smo treći, iako smo imali takvu momčad da smo možda mogli biti i olimpijski pobjednici. Mislim da smo zaslužili zlato jer po kvaliteti, po igri, po trudu, po želji, po svemu smo možda bili i najbolji.

Je li u to vrijeme bilo teško ući u jugoslavensku reprezentaciju, s obzirom na to da se u nju ulazilo po nekakvim drugim ključevima, a ne uvijek po kvaliteti?

Tako je, da. Točno, bilo je teško, ali borili smo se da bismo bili dio reprezentacije. Da barem budeš dio nje, da se govori o tebi. Pa sad, bože, igrao ili ne, bitno je bilo biti dio reprezentacije.

Vi ste dakle bili na svom vrhuncu, ali ste 1986. godine napustili Dinamo. I to ne dobrovoljno?

Bilo je nekih problema s Ćirom Blaževićem. Znate i sami kakav je on bio. Čim nema rezultata i čim se događa nešto gdje bi i on trebao snositi odgovornost, iako nikad nije davao na sebe, rješavao je probleme uz puno buke, na svoj način, uz svađu. Ali ja mu to ne zamjeram, jako sam ga volio i ostao mi je jedan od posebnih ljudi u životu, bez obzira na to što je ta situacija zapravo meni išla na štetu.

Jeste li bili poslije u kontaktu, jeste li se viđali, razgovarali kad o tome?

Nismo se vraćali na tu temu, iako smo se znali vidjeti. Kažem, ostali smo u korektnim odnosima, a tu situaciju više nikad nismo spominjali. Iako je u to vrijeme, kada sam odlazio, situacija bila neugodna, teška, i on je tada rekao – iz kluba odlaziš ti ili ja. I ja sam zapravo prelomio, jer Ćiro je tada u hrvatskom nogometu bio broj jedan. Od njega je sve i krenulo. On je jako podigao hrvatski nogomet.

Kako to da ste završili u Crvenoj zvezdi, koja je tih godina prerastala u megamomčad onim famoznim osvajanjem Kupa prvaka?

Uopće nisam razmišljao o Zvezdi, tu su mi i familija i prijatelji. Imao sam drugačije planove. No na kraju, nakon što je Milko Đurovski otišao iz Zvezde u Partizan, pa ta Ćirina odluka, ali i želja Zvezde da dođem, ipak su me privukli. Jer ruku na srce, Zvezda je u to vrijeme bila baš veliki klub.

Očito niste pogriješili, jer igrali ste i Kup prvaka, u sezoni 1986./87. bili ste i najbolji strijelac tog natjecanja, a zabili ste i Realu.

Kakva je to utakmica bila… Na poluvremenu smo već vodili 3:0. Sto tisuća ljudi na Marakani. I dandanas se u Beogradu priča o toj utakmici kao jednoj od tri najveće u povijesti kluba. To pričaju ljudi, ne ja.

Kako su vas prihvatili u Beogradu?

Moram biti iskren i reći da mi je bilo prelijepo. Od prvog trenutka. Odmah sam počeo dobro igrati i zabijati golove. Ljudi su me jako dobro prihvatili. I dandanas me vole, ne znam zašto. Uvijek me negdje spomenu, očito sam ostavio dobar dojam. Valjda (ha, ha).

Imate li kakvih kontakata s ljudima iz Zvezde?

Nije da ih nemam, viđam se s nekim bivšim igračima, ali to je samo na prijateljskoj bazi. U poslovnom smislu – ništa.

Nakon dvije sezone u Beogradu otišli se u Italiju.

Da, bio sam tamo šest godina, počevši u Ascoliju. U ono vrijeme iz YU lige mogao si u inozemstvo s 27, 28 godina. Bilo mi je važno samo da se oprobam u Europi, u nekoj ozbiljnoj ligi.

Osim što radite s djecom, pratite li nogomet na najvećoj pozornici?

Pratim, naravno. Volim gledati Engleze. Njih baš najviše pratim.

Nedavno ste njihovu reprezentaciju mogli gledati u Beogradu i to kako je pomela Stojkovićevu Srbiju. Što se događa sa srpskom reprezentacijom tako da ne može stati u istu rečenicu s hrvatskom?

Razlika je vrlo jednostavna. Srpski igrači nisu motivirani, dođu odraditi posao i da se vrate što prije u klubove. Imamo dobrih igrača, ali kada ih gledate na terenu, izgledaju kao da su po kazni došli igrati za Srbiju. Nije problem izgubiti utakmicu, ali je problem na koji način je izgubite. Protiv Engleza nismo pucali nijednom u 90 minuta. I to je nevjerojatno. Bez motiva, bez neke želje. Englezi su došli i igrali su kako su htjeli. OK, znamo da su jaki, da imaju klasne igrače, ali što to znači? Pa Hrvatska je igrala i protiv puno jačih reprezentacija od Engleza i pobjeđivala ih. Istina, ponekad je i izgubila od Francuza ili Španjolaca, ali to su bile egal utakmice. I to nije tragedija. Izgubili ste, ali ste ostavili jako dobar dojam.

Kako se gleda na rezultate Hrvatske u Srbiji?

Svi pričaju pozitivno. Svi. I o Dinamu. Mamić je bio, mislim, broj jedan u Srbiji. Svi su pričali o njemu, svi su htjeli primijeniti njegov način rada i razmišljanja. No ne možete ga kopirati, bio je majstor u svom poslu.

Točno, ali i završio je kako je završio, odnosno bijegom u BiH.

Znam da ga mnogi ne vole. Kao prvo, bio je uspješan, ali bio je kraju i malo drčan i bezobrazan. Tako da su neki jedva dočekali da ga se makne.

Kad bi igrale Hrvatska i Srbija, za koga biste navijali?

Ne znam što bih vam rekao. Uvijek sam za dobar nogomet. I neka pobijedi bolji. Ne bi mi bilo bitno je li to Hrvatska ili Srbija, bitno je da se vidi nešto dobro. I neka pobijedi bolji. Tako sam razmišljao i kada sam igrao nogomet. Eto, ja sam sa Zvezdom izgubio finale kupa od drugoligaša Borca iz Banje Luke. Čini mi se da je tada Josip Kuže bio trener Borca. I bili su bolji pa su apsolutno zasluženo pobijedili. Izašli smo na teren misleći da ćemo ih dobiti 5:0. Međutim nemotiviran ne može dobiti nikoga. Pa ni trećeligaša, kamoli drugoligaša. Za razliku od Hrvatske, koja je uvijek motivirana. Sjećam se da sam jednom bio u nekom zagrebačkom trgovačkom centru s bratom Zvjezdanom i naletjeli smo na Slavena Bilića. Sjednemo mi na kavu i ja ga pitam – pa kako ti motiviraš igrače, a kaže on meni: 'Ne trebam ja njih motivirati, oni dođu na 150 posto, zovu me non-stop kad ćemo početi s pripremama' i slično. Sjećam se kako je Hrvatska pobijedila Englesku na Wembleyju. Nevjerojatno. Kako su bili motivirani, a čak im, čini mi se, nije ni trebala pobjeda. Željni pobjede, željni dokazivanja, željni igrati za svoju zemlju. Za razliku od naših, koji dođu odraditi preko 'one stvari'.

Kažete da pratite zbivanja u Zagrebu i Dinamu. Onda znate da vaš bivši idol Velimir Zajec, ali i u vaše vrijeme mladić Zvonimir Boban pišu novu, demokratsku stranicu zagrebačkog kluba. Sjećate li se uopće Bobana s početaka karijere?

Kako ne? Naravno da ga se sjećam. I ovo što se sada događa u Dinamu nešto je jako pozitivno. To su dva ponajveća hrvatska nogometaša i sigurno su zaslužili biti tu gdje su sada. Naravno, nije jednostavno sve to dovesti u red. To je dugogodišnji proces. Ali sada jako puno ovisi o bazi, Dinamovoj školi, kako će se raditi s klincima, ima li ih dovoljno, hoće li se bazirati na njima… Vidite, i u Zvezdi ima klinaca koji su jako talentirani, ali ne dobivaju prostor koji bi trebali. Puno je stranaca. Budućnost srpskog nogometa je jako loša, ja je ne vidim. Iz godine u godinu sve je lošije, puno je stranaca, puno je menadžera.

Sa Zajecom ste dijelili svlačionicu?

Zajec je meni kao klincu bio idol. Onda se nađem s njime u svlačionici. Na početku sam bio na 'vi' s njime. Jasno, iz respekta.

A toga danas gotovo da i nema?

Jasno, iz respekta, a to danas ne postoji. Eto, nedavno sam razgovarao sa Savićevićem o nogometu i djeci. I kaže mi – klinac od 14, 15 godina, a roditelji ga odmah vode u inozemstvo, žele novac preko noći, žele ovo, žele ono… I da smo u velikom problemu. Roditelji su zapravo najveći problem. Kako u Crnoj Gori, kod njega, tako i ovdje, u Srbiji. Vjerojatno i u Hrvatskoj. Kamo ćeš ti s 15 godina? Bez iskustva, da nisi osjetio ozbiljan nogomet? Kako oni misle da će netko iz kadeta u inozemstvu napraviti nešto? Mora igrati u svojoj zemlji, malo očvrsnuti.

Eto, Luka Modrić je najbolji primjer – igrao je na posudbi u BiH, potom u zaprešićkom Interu, pa tek onda u Dinamu.

Tako je. I evo ga dandanas na najvećoj sceni. Gledao sam utakmicu protiv Bologne, dao je gol. On je velik sportaš, on živi za nogomet i može trajati koliko hoće i koliko želi. Nije on sada više onoliko trkački superioran, ali njegova glava i njegov odnos na samom terenu, prema ekipi, prema publici, prema klubu – on dokazuje da još vrijedi, bez obzira na godine. Takav je sigurno važan i za reprezentaciju.

Apsolutno. Osim što je znalac, svi ga slušaju. Kad je on na terenu, svi su 20 posto bolji.

Tako je. Njegovim odlaskom puno će se izgubiti u hrvatskoj reprezentaciji.

Ove subote igra se veliki hrvatski derbi, a na Poljudu će snage odmjeriti Hajduk i Dinamo. Vi ste u Dinamovom dresu zabili pet golova Splićanima. Sjećate li se tih utakmica?

Sjećam se. Uvijek su bile to jako, jako teške utakmice, zahtjevne i trkački i borbeno, puno bezobrazluka. Tako da baš i nisam nešto volio igrati protiv Hajduka. Tada je Hajduk bio moćan klub, dobri igrači. Ali iako je bilo teško igrati protiv njih, ujedno je bilo lijepo jer su stadioni uvijek bili puni. Bilo je puno naboja i sjajna atmosfera. I svi smo bili jako motivirani. Ako izgubite, pet dana ste očajni, ali ako dobijete… Meni je bilo lakše igrati protiv Zvezde ili Partizana nego protiv Hajduka.

Kakav ishod ovog derbija očekujete?

Kakav? Naravno, želim Dinamovu pobjedu. I da krenu u pozitivnom smjeru, posebno nakon svih ovih promjena, odnosno da se vrate na stare pobjedničke grane. I da se u Europi prikažu u što boljem svjetlu jer je Dinamo dio mog lijepog dijela života.

Onda ste prošle godine, kada je Rijeka uzela naslov, malo patili?

Ma ni to nije loše. Bez obzira na to što sam ja dinamovac. Zbog hrvatskog nogometa, da Dinamo dominira 20 godina, to je izvan svake pameti. Tako je i u Srbiji, Zvezda pobjeđuje 4:0, 7:0, 5:0. Nema jakog prvenstva, nema četiri, pet ekipa koje mogu pobjeđivati. I onda dođe Europa, Zvezda izgubi od Pafosa. A ja se pitam, najiskrenije, otkud je taj klub. Nisam znao odakle je.

I samo za kraj, iz bogate karijere, koga biste izdvojili kao najbolje suigrače?

Volio sam Zajeca, Mlinarića, Deverića, Cicu (op.a. Zlatka Kranjčara), Piksija (op.a. Draga Stojkovića)… To su mi favoriti.

A koji su vam bili najteži suparnici?

Bilo ih je težih i lakših, ali svi su na Dinamo ili Zvezdu dolazili jako motivirani. I onda bih, jer tako mi je i trener znao reći – ako ne ide po desnoj strani, odi na lijevu. Ili uđi u sredinu, posebno ako si nemoćan. A znalo se i to događati. Bilo je jako dobrih igrača, ali mijenjate poziciju i borite se.