Sigurdsson dobiva podršku iz cijele Europe. Sjajan tekst napisao je Ola Selby, švedski novinar s portala Handbollskanalen. Njegov tekst prenosimo u cijelosti:

'Dagur Sigurdsson bio je ljutit. Stvarno ljutit. I, iskreno? Svidjelo mi se to.

Bilo je očito da je Sigurdsson za sve znao mnogo prije nego što je Europsko prvenstvo uopće počelo. Znao je kakva će biti putovanja, kako su raspoređeni dani odmora, kako je složeno natjecanje po skupinama. Dojam u press-sali bio je jasan: ovaj istup nije nastao preko noći. Kuhalo se to još od srijede, možda i dulje. Ovo nije bio spontan ispad.

Ali to ga ne čini pogrešnim. Upravo suprotno. Činilo ga je nužnim.

Sigurdsson je glasno izgovorio ono što mnogi treneri, igrači i ljudi iz rukometa godinama misle, a najčešće samo potiho mrmljaju - ponekad i naglas, ali rijetko s ovakvom snagom. Rasporedi na velikim natjecanjima, bilo da ih organizira EHF ili IHF, rijetko su dobri. Ne za igrače. Ne za trenere. Ne za momčadi.

Ali zato često savršeno funkcioniraju za organizatore.

Sigurdsson je bio bolno precizan

Sigurdsson je EHF usporedio s lancem brze hrane. Nazvao ih je event-kompanijom. I pogodio je bolno precizno. Moderna prvenstva sve češće izgledaju kao da su građena oko svega - osim oko optimalnih sportskih uvjeta. Rasporedi s iscrpljujućim putovanjima, nejednako raspoređeni dani odmora, obvezne medijske aktivnosti u trenucima koji bi trebali biti rezervirani za oporavak i pripremu. Sve upakirano u sjajni marketing, slogane poput ‘Pure Greatness’ i pažljivo producirani spektakl.

Iz perspektive EHF-a to vjerojatno izgleda idealno. Pune dvorane. Zbijen televizijski program. Zadovoljni partneri. Novac koji stiže. Iz perspektive momčadi? Ne baš.

Kad je Sigurdsson govorio o tome da su nakon dvije utakmice u 22 sata smješteni ‘u autobus kao smrznute kokoši’, zvučalo je dramatično, ali ne i pretjerano. Kad je postavio pitanje kako momčad koja je izborila polufinale može potrošiti jedini dan odmora na putovanje i obvezne press-konferencije, bilo mu je teško proturječiti. Ništa od onoga što je rekao nije bilo nerazumno. Baš ništa.

Naravno da je organizacija turnira složena. Naravno da će netko uvijek biti nezadovoljan. Naravno da su kompromisi nužni. Ali kada ti kompromisi iznova i iznova idu u korist logistike, televizijskih termina i produkcije spektakla, a ne sportske pravednosti, tada kritika nije samo opravdana - ona je nužna.

Budimo iskreni: rukometu trebaju ovakvi trenuci. Ne zato što je ljutnja sama po sebi dobra, nego zato što probija onaj uljuđeni, predvidljivi šum koji tako često okružuje velika natjecanja. Dobivamo stotine press-konferencija na kojima se ne dogodi ništa. Na kojima svi govore ispravne, izlizane rečenice. Na kojima nitko ne želi uzburkati vodu. I onda se odjednom pojavi netko tko to učini.

Zaštita igrača

Sigurdsson nije govorio o obrambenim sustavima ni o kontranapadima. Govorio je o odmoru, putovanjima, oporavku i poštovanju prema igračima. Dovodio je u pitanje ideju da je dovoljno prirediti ‘lijepu predstavu’. Pitao je znači li uopće išta ‘Pure Greatness’ ako su temelji ispod toga napukli. Upravo zato je ovaj istup bio važan.

EHF je moćna organizacija. A moćne organizacije rijetko vole da ih se javno propituje. Što je upravo razlog zbog kojeg to ponekad treba činiti.

Hoće li buduća prvenstva odjednom biti savršeno raspoređena? Naravno da neće.

Ali ova press-konferencija će se pamtiti. Ne zbog onoga što je riješila, nego zbog onoga što je razotkrila. Ovo nije bio samo ispad bijesa. Bila je to opomena.

I za nekoliko godina, kada se bude govorilo o legendarnim press-konferencijama na velikim rukometnim natjecanjima, prilično sam siguran da će i ova biti na tom popisu.