Dok je danas postao simbol otpora rigidnom sustavu i heroj cijele rukometne Europe, islandski mediji podsjetili su na jednu posve drukčiju epizodu iz mladosti Dagura Sigurdssona. Davno prije velikih utakmica, medalja i povijesnih istupa, Dagur je – zajedno s bratom – krenuo u poslovnu avanturu koja je malo toga imala zajedničkog s rukometom.

Bilo je to proljeće 1994. godine. Dagur i njegov stariji brat Lárus, tada tek nešto stariji od dvadeset godina, otvorili su u središtu Reykjavíka kafić neobičnog imena – Kofi Tómasar frænda. Mjesto je vrlo brzo postalo kultno i tijekom dvije godine rada steklo gotovo legendaran status.

Dagur se tog razdoblja prisjetio u razgovoru za islandski javni servis RÚV, opisavši cijelu priču kao ‘čisto ludilo i mladenačku hrabrost’.

‘To je bilo pravo malo životno putovanje, ali i potpuna nepromišljenost. Brat i ja imali smo poduzetnički duh i htjeli smo pokrenuti nešto svoje. U to vrijeme mijenjali su se zakoni o alkoholu i prvotna ideja bila nam je dobiti zastupstvo za pivo Miller Genuine Draft’, ispričao je Sigurdsson.

Plan se ubrzo zakomplicirao. Umjesto male pošiljke, morali su naručiti cijeli kontejner piva, što je za dvojicu dvadesetogodišnjaka bilo ipak prevelik zalogaj. No ideja o vlastitom lokalu nije nestala.

Iskra se zapalila još ranije, kada je Lárus, tada nogometaš Þóra iz Akureyrija, primijetio da u tom gradu gotovo i ne postoji kultura kafića kakva se već širila Reykjavíkom. Iako plan o otvaranju kafića na sjeveru Islanda nije zaživio, ubrzo su u centru glavnog grada naišli na prazni prostor stare mesnice na Laugavegiju.

‘Vozili smo se gradom i vidjeli prazan prostor nekadašnje mesnice Tómasa Jónssona. Nevjerojatno, ali poznavali smo agenta za nekretnine koji je bio zadužen za taj prostor. Malo nam se zavrtjelo u glavi, ali nam je rekao: često je u biznisu dobro ne znati previše’, prisjetio se Dagur.

Kafić je otvoren 14. svibnja 1994. godine u podrumu zgrade u kojoj je još 1909. godine bila otvorena slavna mesnica. Iako su obojica vlasnika tada živjela gotovo asketski – Dagur nije pio ni kavu ni alkohol – posao je krenuo iznenađujuće dobro.

‘Nisam znao napraviti cappuccino, niti sam znao složiti gin-tonic. Ali jednostavno smo krenuli. Kafić je postao nevjerojatno popularan, osobito među sportašima. Bio je to neutralan teren, nevezan uz klubove. Toliko popularan da smo već četvrtkom navečer morali imati zaštitare jer se stvarao red sve do Laugavegija’, rekao je Sigurdsson.

Kofi Tómasar frænda bio je poznat i po jednoj posebnoj tradiciji. Svaka večer završavala je istom pjesmom – glazbom Herberta Guðmundssona.

‘To se pretvorilo u ritual. Zadnja pjesma večeri uvijek je bila Herbertova. Ljudi su to znali – kad bi krenula, palili su upaljače, uzimali svijećnjake. Nitko nije morao reći da je kraj. Svi su znali’, ispričao je Dagur.

Danas, više od tri desetljeća kasnije, taj isti Dagur Sigurdsson stoji na klupi Hrvatske i vodi borbu na posve drukčijoj pozornici. Ali islandskim medijima, baš kao i rukometnoj Europi, jasno je jedno: ono što danas gledamo nije slučajno. I tada, kao i sada, Sigurdsson je bio spreman riskirati, stati ispred drugih i ići protiv struje.

I možda je upravo u tom podrumu na Laugavegiju, među cappuccinima koje nije znao napraviti i gin-tonicima koje je učio u hodu, počela priča o čovjeku koji se ni danas ne boji reći ono što misli – i stati iza toga.