Kamo su nestali napadači koji redovito zabijaju? U Dinamu su Čop, Beqiraj, Rukavina i Krstanović ove sezone u MAXtv Prvoj ligi zajedno postigli samo 12 golova u 18 utakmica, ali daleko od toga da su 'modri' jedini hrvatski klub s takvim problemom. Općenito uzevši, napadači u domaćem prvenstvu zabijaju prilično malo golova.

Najbolji je Andrej Kramarić sa 11 pogodaka, od čega četiri iz jedanaesteraca. Veteran Davor Vugrinec zabio ih je 8 (tri iz penala), zatim slijede Riječani Benko (7) i Cesarec (6), pa Duje Čop (6) i četvorica napadača s po pet zgoditaka na kontu: Ivan Vuković, Antonio Mršić, Ante Budimir i Ante Rebić.

Nije stoga nimalo čudno što iz Dinama dolaze poruke da u domaćoj ligi ne mogu naći pojačanje na poziciji centarfora. Ionako njihov Kramarić, kao i iznimno talentirani Rebić vjerojatno bi pomogli, ali jesu li to igrači koji bi im iduće sezone mogli donijeti željeni iskorak u Europi? Vjerojatno nisu.

Po svemu sudeći, Dinamu predstoji globalna potraga za golgeterom. Dobra je vijest što si, za razliku od mnogih drugih, još uvijek može priuštiti da izdvoji nešto novca za dovođenje pojačanja (iako daleko manje nego nekoć). A loša to što će se za potpis natjecati sa svom silom klubova koji traže isto – od onih slabije stojećih sa Zapada do ruskih, ukrajinskih, poljskih i rumunjskih momčadi koje ulažu sve više...

Postoji barem četiri načina na koje klub poput Dinama može doći do napadača kakav mu je potreban. Sva četiri su vrlo teška. Prvi i daleko najneprohodniji je dovođenje potvrđenog strijelca iz kluba i lige slabije kvalitete i platežne moći. U Europi je to gotovo nemoguća misija jer one se mahom susreću s istim ili gorim problemima od naše – bogatiji im odvlače talente još u najranijoj dobi, pogotovo kad je riječ o napadačima.

Proučili smo statistike, zatražili mišljenje od ljudi koji prate te lige i došli do zaključka da tek jedno ime odskače od ostalih. David Depetris je 184 centimetra visoki Argentinac koji je nedavno navršio 24 godine, a igra u Trenčinu, po svemu prosječnoj momčadi slovačke Corgon lige. Ove sezone je u 19 nastupa zabio čak 16 golova (dva iz jedanaesteraca), a naši sugovornici ga opisuju kao istinskog 'predatora' koji nije najbrži, ali vrlo solidno barata loptom te tvrde da bi mogao biti pojačanje za Dinamo – možda ne ekstra klase, ali u svakom slučaju ponajbolje od napadača koji su u golgeterskoj formi i koje bi se teoretski dao nagovoriti za dolazak u Maksimir. Depetrisa Transfermarkt procjenjuje na 550 tisuća eura, ali mu na kraju sezone istječe ugovor – sigurno je da će i bolji i bogatiji klubovi baciti udicu...

Jedno od najzanimljivijih imena iz ostatka svijeta je Carlos Muñoz, 23-godišnji Čileanac koji je već skupio i tri nastupa za reprezentaciju. U protekloj je sezoni domaćeg prvenstva zabio 19 golova u 36 nastupa za Colo Colo, a njegova tržišna vrijednost procijenjena je na 900 tisuća eura. Muñoz je visok 174 centimetra, okretan, izrazito radišan i vrlo solidne tehnike, a osim na mjestu centarfora može igrati i na oba krila. Naš sugovornik, koji za jedan srednje veliki zapadnoeuropski klub skautira tržište Južne Amerike, tvrdi da je riječ o vrlo dobrom igraču, no ipak možda ne dovoljno dobrom za bolje klubove iz vodećih europskih liga. Za Dinamo bi vjerojatno bio više nego dobar, ali upitno je može li ga se dovesti s obzirom na to da se i Južnoj Americi okreću sve veći iznosi u transferima – no možda bi vrijedilo pokušati...

Drugi način za dovođenje buduće golgeterske zvijezde u Dinamo je pronalaženje sasvim mladog i još nepotvrđenog igrača u kojemu stručni ljudi na vrijeme mogu prepoznati potencijal. U današnje vrijeme, kad bogati klubovi još iz 'inkubatora' otimaju talente poput Marka Livaje i Maria Jelavića, šanse da će se dogoditi 'novi Džeko' (kojeg su kao 19-godišnjaka češke Teplice za 80 tisuća eura kupile od Željezničara) postale su sasvim minimalne.

Naš sugovornik-skaut kaže da su izgledi za takvo nešto vjerojatno najbolji u Južnoj Americi, prije svega zbog ogromnog broja igrača i ne toliko dobre premreženosti skautskih službi kao u Europi ili čak Africi. 'Klub poput Dinama mogao bi naći tinejdžera s velikim potencijalom, primjerice u manjim brazilskim, argentinskim ili kolumbijskim klubovima. Jedino, ne vjerujem da bi mu on odmah mogao biti pojačanje, nego tek kroz koju godinu', objašnjava.

Koji su to igrači – takvo nešto vam nitko neće tek tako reći, to morate otkriti sami. Dinamo se na južnoameričkom tržištu dijelom koristi saznanjima skautske službe klubova s kojima je u dobrim odnosima, poput Bayera iz Leverkusena i Udinesea, ali to su uglavnom informacije poznate i svim drugim iole ozbiljnijim klubovima. Za nešto povrh toga, potrebno je puno više angažmana i rizika – jer ovdje ne govorimo o 'novom Eduardu' (koji je tek nakon pet godina u Hrvatskoj postao pojačanje) nego o igraču koji može smjesta donijeti novu vrijednost momčadi.

Treći način je prepoznavanje kvalitete i potencijala u igračima koji trenutno ne pružaju onoliko koliko bi mogli u svojim momčadima – bilo zato što su zapostavljeni od struke i ne igraju dovoljno, ili zato što ih u tome priječi neki psihološki problem. To je vjerojatno i najizgledniji put jer takvih napadača danas ima jako puno, i ne samo na rosterima većih klubova u kojima se ne mogu izboriti za priliku. Međutim, prepoznati ih i 'oživjeti' također je vrlo teško. Pogotovo ako ste klub s takvim specifičnim problemima i demonima kao što je Dinamo – u tom slučaju trebat će vam ne samo ekspertiza, nego i puno sreće...

Konačno, četvrti način za privođenje golgetera je 'vrebanje' igrača kojima ugovor istječe na kraju tekuće sezone. Njih se u zimskom prijelaznom roku može dobiti po 'akcijskoj' cijeni ili se može besplatno unaprijed dogovoriti prelazak po isteku obveze. A to je svake godine uistinu šaroliko društvo: od isluženih veterana koji traže posljednju priliku za pristojno unovčavanje svojih sposobnosti do nezadovoljnika koji su u ratu s aktualnim klubom i naprosto žele promijeniti sredinu. Što se ovdje nudi, a da bi Dinamo to mogao nekim čudom privući?

Zapravo jako puno toga, od velikih imena vrlo upitne trenutne vrijednosti poput Claudija Pizzara i Michaela Owena, pa do onih koji bi gotovo sigurno bili istinska pojačanja za Dinamo, ali vjerojatno imaju neki drugi plan na umu. Izdvojimo snažnog i visokog 27-godišnjeg nigerijskog reprezentativca Michaela Enerama, procijenjenog na 3,5 milijuna eura, koji je nakon nekoliko senzacionalnih sezona u Tunisu prošlog ljeta sletio u turski Sivasspor – ondje je zabio 7 golova u 16 nastupa, ali klub nije ispunio njegova očekivanja i na ljeto se seli... Bi li ga se moglo dovući u Dinamo? Vrlo, vrlo, vrlo teško – ali zašto ne pokušati?

Tu je i, primjerice, Aboubakar Oumarou, Kamerunac koji igra za Vojvodinu i s kojim je Dinamo već imao neke kontakte. Riječ je o vrlo dobrom igraču, brzom i jakom u skoku, kojemu u Novom Sadu polako ponestaje motiva. Visok je 182 centimetra i procijenjen na 1,7 milijuna eura. U 22 nastupa zabio je devet golova, ali treba obratiti pozornost na to da je najbolje partije pružao u najvažnijim utakmicama: Zvezdi je zabio dva komada i asistirao za jedan, a u četiri europska ogleda postigao je tri gola i jednu asistenciju. Od kontakata u Srbiji dobivamo informacije da je vrlo dobar igrač, bolji od rješenja s kojima Dinamo trenutno raspolaže, ali i da je vrlo upitno bi li bio bitno pojačanje i za Europu... Osim toga, već mu je 25 godina, što znači da bi ga bilo prilično teško preprodati.

Naravno, postoji i još jedan način osvježavanja, ne nužno i pojačanja Dinamove napadačke linije. 18-godišnjaci Dino Špehar i Kruno Ivančić navodno su vrlo talentirani i dosta često zabijaju u utakmicama juniora. Ne bi bilo zgorega pružiti im šansu u proljetnom dijelu prvenstva, koje je ionako već vrlo vjerojatno rješeno: pa neće valjda biti gori od Beqiraja.