Kad je Štimac ostao pri sustavu 4-4-2, dobra stvar je bila što su i Kranjčar i Rakitić većinu vremena bili znatno odmaknuti od aut-linije prema sredini. Srbi su tako imali više prostora na bokovima, ali uska hrvatska formacija donekle je kompenzirala činjenicu da smo imali igrača manje u sredini terena. Isto je učinilo i prisustvo Kovačića.

Međutim, nedostatak 'pravog' defenzivnog veznog u momčadi, onog koji će služiti kao korektor vezi i zaštita obrani, znači da netko mora preuzeti te zadatke. I Kovačić, a pogotovo Modrić, ostajali su vrlo duboko i stvarala se u 'rupa' u ofenzivnom dijelu veze: na tridesetak metara od srpskog gola, prerijetko smo imali igrače koji su se mogli otvoriti i dobiti prostor.

To je značilo da je naša predaja lopte bila izuzetno otežana – jer koliko god su Modrić i Kovačić dobri dodavači, ne mogu ni oni nalaziti suigrače teledirigiranim loptama između dvojice-trojice suparnika. Mandžukić i Olić vršili su pritisak na suparničku zadnju liniju, ali se baš i nisu priključivali našem veznom redu. Srpski defenzivni vezni su, međutim, bili izolirani i premalo sudjelovali u igri. Sredina terena je umrtvljena, dodavanja iscjepkana i u prvom poluvremenu nijedna momčad nije uspijevala doći do suparničkog šesnaesterca.

Jedan gol pao je poslije enormne greške Kolarova, teško shvatljive za igrača koji igra u tako velikom klubu kao što je Manchester City; drugi je rezultat fenomenalnog Srninog nabacivanja poslije slobodnog udarca koji je također skrivio Kolarov. Tako je Hrvatska praktički bez ikakve igre došla do velike prednosti.

U drugom poluvremenu deprimirana i uzdrmana Srbija je čak uspjela povratiti malo inicijative, ali njenom veznom redu dramatično nedostaje kreativnosti, a u napadu je naprosto loša. Hrvatska je bila zadovoljna rezultatom i vjerojatno se instinktivno povukla: u defenzivnom dijelu svi su igrači dobro odradili svoje zadatke, a Modrić senzacionalno. Bilo je apsolutno vidljivo tko je najveća klasa na terenu. Međutim, ni u drugom poluvremenu nismo vidjeli nikakvu posebno razrađenu igru prema naprijed, ideje, dodavanja... Većinom smo gledali prekršaje.

Kažu da se pobjedi ne treba gledati u zube. Doista i ne bi trebalo, jer momčad je ovu pobjedu izborila ogromnom taktičkom i fizičkom disciplinom: na mišiće, na iskustvo i na kvalitetu, koja je u ovom trenutku neusporedivo veća na našoj strani. Modrić je za klasu iznad svih; Rakitić fenomenalan, a Kovačić je odigrao fantastično i pokazao kako nema nikakvog razloga da ga se polako uvodi u momčad, jer on je sasvim sigurno već sad na visokoj razini.

Paradoksalno, s tolikim tehničarima u veznom redu naša igra ne izgleda nimalo lepršavo – sigurno manje nego što bi bila da Luka i ostali imaju više slobode i prostora u igri prema naprijed. Ovako, iako su toliko kvalitetni da mogu držati vezu i kad suparnik u njoj ima igrača više, zapravo se tako znatno ograničava njihova kreativnost.

No to su stvari o kojima ćemo razmišljati kasnije. Poslije ove utakmice treba samo čestitati igračima i izborniku na uspješno obavljenom poslu.